Živjeti u strahu

Piše

Kaćuša Krsmanović

Nasilniku je sudski presuđeno, ali on je i dalje na slobodi. Kao i njegova žrtva, ali okovana strahom da će se nasilje ponoviti. I sve to pred očima države.

Za porodicu Tomkić iz Berana crnogorska javnost saznala je 18. marta ove godine. Igor Tomkić za portal Antena M ispričao je strašnu priču o nevoljama s kojima se on i njegova familija godinama suočavaju u beranskom naselju Dolac prijetnje, ucjene, pokušaj reketiranja, nacionalistički izgredi…

“Što će ovdje jedan Hrvat”, samo je jedna od poruka koje su mu upućivali.

Uzalud je tražio pomoć institucija. Svi su ostali gluvi na njegove apele. Na kraju je odlučio da se brani javnošću.

Nažalost, tek onda je krenuo brutalni obračun sa njim.

Samo nekoliko sati pošto je njegova ispovijest objavljena, Tomkić je pretučen. Nasilnici su identifikovani i uhapšeni. Novak Petrić i Miloš Radević.

Nekoliko mjeseci kasnije zapaljena mu je prodavnica od koje je izdržavao familiju. Huligan je identifikovan i uhapšen. Aleksandar Savović. Priznao je zločin i “objasnio” da je bio ljut što su mu zbog Tomkića uhapšeni drugovi…

Drugovi su osuđeni jedan na godinu i devet mjeseci, drugi na jedinstvenu kaznu zatvora od godinu i sedam mjeseci. Pušteni su na slobodu do pravosnažnosti presude. Savović je osuđen na godinu i dva mjeseca. Pušten je na slobodu do pravosnažnosti presude.

I onda je, sa slobode, poručio da su pobijedili. Sa grupom prijatelja, mobilnim telefonom napravio je snimak u kojem prijeti svima koji podržavaju Tomkiće krvnom osvetom, odmazdom, i tako dalje…

Opet je uhapšen. Pritvoren i osuđen na sedam mjeseci zatvora. I opet pušten na slobodu do pravosnažnosti presude…

I sve ovo za samo tri i po mjeseca od 18. marta do 9. jula.

A Tomkići… Njih su obilazile delegacije od nacionalnih udruženja i partija, preko gradskih i vladinih i obećavali im miran život u gradu na Limu.

Tomkići su, međutim, iz mjeseca u mjesec, umjesto mira, trpjeli sve teže nasilje i živjeli u sve većem strahu. Sada već, vjerovatno, paničnom.

Opravdano se pitaju što je sljedeće?

I, kao i mi, vjerovatno se pitaju očekuje li iko u policiji, tužilaštvu, sudstvu da će ih Aleksandar Savović i njegova ekipa ostaviti na miru. Odmah nakon što je drugi put pušten na slobodu, pozvan je u policiju na razgovor gdje je svečano obećao da Tomkiće više neće„uznemiravati“i bio kategoričan da ga „Tomkići više ne interesuju”

Teško je ovoj porodici da u to povjeruje. I bilo kome drugom. Oni su i dalje pod policijskom zaštitom, ali, koliko njihova vjera može biti velika u tu zaštitu, nakon što je njihova prodavnica, koju je, takođe, čuvala policija, zapaljena?! U svega nekoliko minuta dok su policajci razmjenjivali smjenu?! Diletantsko opravdanje.

Ono što brine je da mu vjeru ukazuju institucije. Činom puštanja na slobodu Aleksandra Savovića, nasilnika koji se iživljava nad jednom porodicom, jer mu se ne sviđa njihova nacionalna pripadnost, sud je odaslao zabrinjavajuću poruku: izricanje kazne niže od maksimalne i ukidanje pritvora može se tumačiti i kao ohrabrivanje raznih savovića da mogu nekažnjeno da nasrću na one koji im se ne sviđaju, po bilo kom osnovu rasnom, nacionalnom, rodnom… Neprihvatljivo.

Ili, možda, za neke jeste. Imunitetom zaštićeni političari šire govor mržnje, veličaju zločince, pozivaju na odmazdu… Bez kazne… I Aleksandar Savović iz Berana, ali i mnogi savovići po Crnoj Gori, njihovi su vojnici. I pod njihovom su zaštitom.

Upravo su političari dokaz da institucionalnog odgovora na mržnju nema. A Savović i savovići su njihovo ogledalo.

I tako će biti sve dok predstavnici institucija ne skupe hrabrosti i pravim imenom nazovu krivična djela koja su počinjena iz mržnje.

Nažalost, ni tužioci ni sud nijesu se usudili da iskoriste odjeljak Krivičnog zakonika Crne Gore koji objašnjava posebne okolnostiza odmjeravanje kazne za krivično djelo učinjeno iz mržnje – zbog pripadnosti rasi, vjeroispovjesti, nacionalne ili etničke pripadnosti, pola, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta drugog lica. Tu okolnost, kaže član 42a, sud će cijeniti kao otežavajuću, osim ako to nije propisano kao obilježje osnovnog ili težeg oblika krivičnog djela.

I tako su ponovo huligani na slobodi, a Tomkići i dalje u strahu.

I paničnoj potrazi za mogućnošću života, ne u drugom gradu, nego bi, najradije pobjegli u drugu državu. Da žive bez policijske pratnje, bez osvrtanja, bez straha da đecu pošalju u školu.

Zar je u Crnoj Gori, članici NATO, kandidatu za ulazak u EU, koja se diči multikulturnim skladom, želja porodice Tomkić, ta nada da žive kao sav normalan svijet, zaista neostvarljiva?

Ili će, ipak, biti da ima onih koji ne žele da razumiju želje i nade porodice Tomkić.

Priličan je, očito, broj onih koji ih ne razumiju. Vjerovatno su među njima i beranski policajci, tužioci, sudije… Ne znaju oni što znači živjeti u strahu od huligana. Sam i nezaštićen.

Odgovornost je i na Berancima. Je li ih bilo strah da organizuju podršku za svoje sugrađane Tomkiće, da poruče nasilnicima iz naselja Dolac da nijesu oni ti koji će diktirati pravila i sijati strah u ovom gradu. Da organizuju, ako treba, i straže kod kuće i prodavnice Tomkića.

Sjetili su se mladi DPS-a da organizuju protest, ali on je okupio samo partijske aktiviste. Da li su to uradili zbog “političkih poena”, čak nije ni važno, jer, za razliku od dugih, makar su rekli – ne nasilnicima iz Dolca.

Najopasnije u ovoj priči je to što su zakazale institucije. I što su njihove odluke, u stvari, ohrabrujuće za nasilnike iz Dolca da mogu bez straha i srama da atakuju na jednu porodicu. Pred očima čitave javnosti. Koja, većinski, i dalje ćuti.

Je li to ona čojska Crna Gora koju smo snivali?