Žrtve smo vašarskog turizma zbog nesposobnih elita

Za CdM piše Dušan Pajović

Volim da se vratim u Kotor, svoj rodni grad, i da prošetam pustim ulicama pored mora. Sve više tempiram kasne večernje ili rane jutarnje sate da bih mogao da budem sam sa sobom. Mokri pločnici, magla i polumrak u kojem nema niđe nikoga. Paradoksalno, tada se ośećam najbezbjednije.

Došlo je proljeće i već nekoliko puta sam se vratio, samo da bih sve to upio prije nego što krenu kruzeri, smog i saobraćajne gužve.

…Ove godine je krenulo ranije. Uveče udišem vazduh i slušam tišinu pored ponti kod Svetog Matije, a već tokom dana se  probijam kroz znojave turiste koji nose sandale preko čarapa. Makar će mi fitness aplikacija na pametnom telefonu čestitati u Fitter happier Radiohead robotskom maniru. Uspješno pređenih milion milimetarskih koraka, načinjenih između užarenih zidina pored bakica kojima vodič pokazuje crkvene manevre imperijalističkih politika. Malo fizičke aktivnosti obojene izduvnim gasovima koje proizvode automobili u koloni.

Kad konačno završim sve zacrtano, možda i nađem slobodan sto da popijem taj produženi espreso koji košta više nego na Barseloneti. Montenegro – balkanski Monte Karlo… Po cijenama.

Ali ne brinite, biće gore kad zvanično dođe ljeto.

Ako, kao ni ja, niste ljubitelji plažnih barova koji puštaju Summer hits kompilaciju sa YouTube-a, preko dana se nemate đe okupati. Zaboravite i na večernje izlaske, ako bi preferirali kvalitetan razgovor umjesto plastične ambalaže feromona hostelaša i hostelašica.

Grad sve više liči na ogavno šljašteći vašar koji je upriličen samo da bi prolaznici doživjeli brzu zabavu, opijenost i orgazam. Infrastruktura koja je napravljena da podrži dvadeset hiljada stanovnika, u samo nekoliko mjeseci kroz sebe svari preko pola miliona turista.

Svakog ljeta se ośećam kao onaj majstor koji, nakon što vam digne haubu, odmahne glavom i izgovori „Ko ti je ovo radio?“

Istina, svi smo mi ljudi svijeta, a granice su ožiljci na licu Zemlje. Ali ima nešto inherentno neprijatno u kratkim obilascima koji za cilj imaju bijeg iz svakodnevice u ružičastu iluziju zabave i odmora.

Nijesam ljubitelj turista ni kada sam ja jedan od njih. Kad god putujem, u mali mozak mi pulsira misao da kroz nas stanodavci nalaze izgovore da lokalce izbace pred sezonu, jer više para mogu uzeti na stan na dan… Zgrožava me misao da to dalje neminovno vodi do dizanja cijena nekretnina, u kojem će kapitalisti praviti zgrade da bi śutra novac vraćali kroz izdavanje osnovnog ljudskog prava na krov nad glavom. Šlag na tortu su gazde kafića i trgovinskih lanaca koji će se utrkivati na osnovu čijih plata će da postave cijene – njemačkih ili norveških.

Ne mogu da se ne pitam da li sve mora izgledati baš ovako.

Moraju li ljetnji mjeseci da budu pakao da bi ljudi zaradili? Ko tačno zarađuje?

Moramo li birati između para i mirnog života? I zašto ako biramo prvo, na kraju nemamo ni jedno ni drugo?

Cilj je imati turizam koji je ukorijenjen u lokalnim zajednicama da bi se očuvao život dostojan čovjeka. To podrazumijeva osnaživanje zajednica da, umjesto bahatih gazdi, upravljaju i imaju direktne koristi od turističkih aktivnosti koja pružaju iskustvo autentičnog nasljeđa mjesta.

Pored komponente samoupravljanja, turizam mora biti i ekološki. Eko-turizam, baziran na zaštiti životne sredine, podstiče aktivnosti poput planinarenja, posmatranja ptica i divljih životinja, koje imaju manji ekološki otisak u poređenju sa masovnim ili elitnim turizmom.

Postoji i opcija tzv. volonterskog turizma ili volonturizma. Pa tako turisti, umjesto što kruziraju i rentaju auta da bi se popeli do Njeguša, mogu fino otići šumom i zajedno sa Kotoranima i Kotorankama počistiti smeće, raskrčiti put i markirati stazu za dalja pješačenja. Ovo ne samo što je ekološki i infrastrukturno održivije, već bi turistima pružilo ono za čim čeznu – upoznavanje drugih kultura kroz razgovor dok uživaju u prirodi.

Spori turizam znači i da lokalci mogu zadržati svoj stil života, a da se turizmom mogu baviti tokom čitave godine umjesto masovne navale u par mjeseci. Ovo bi se sprovelo registracijama i ograničenjima broja turista za svaki mjesec, ali i podsticanjem turista da se upuste u duže boravke i učestvuju u svakodnevnom životu lokalaca, zajedno sa uživanjem u okolini i pejzažu.

Sve navedeno podrazumijeva i kompletno drugačiji odnos države i stanovništva Crne Gore prema samim turistima. Dosta je dehumanizacije i gledanja ljudi kroz prizmu novca. Vrijeme je da se uđe u period zajedničkog učenja, interkulturalnosti i suživota. Bez dranja kože i bez gušenja u masi prenatrpanog grada. Sav moj bijes sa početka nije usmjeren ka turistima, ka „drugom“, ni ka „drugačijem“. Bijes nije usmjeren prema ljudima, već isključivo ka strukturama i nakaradnim eksploatatorskim pravilima brze zarade, koja su nametnuta od vrha ka dolje. Sistem se mora razrušiti da bi sagradili onaj koji odgovara kolektivu i prirodi, a ne šačici pojedinaca željnih novca i moći.

…

Dok unosim slova koja predstavljaju da drugi način postoji, i dalje se pitam da li ću doživjeti da one budu ostvarene u praksi. Vjerovatno ne. Kasni kapitalizam apsorbuje svako protivljenje istom. U biti to je razlog zašto se nikad ništa ne mijenja.

Tako je i u sedamdesetim godinama sistem Sovjetskog Saveza počeo da puca, a SSSR je postalo društvo u kojem su praktično svi znali da ono što njihovi lideri pričaju nije istina. Viđeli su sopstvenim očima da se ekonomija države srozava. Svi su glumili da je sve u redu… Jer niko nije mogao da zamisli alternativu. Adam Kurtis je ovaj socio-psihološki proces nazvao hipernormalizacijom. On predstavlja fenomenološko lažiranje istine jer su ljudi toliko ukorijenjeni u sistem da je nemoguće da vide izvan njega.

Hipernormalizacija vašarskog turizma… Sve do samog kraha, mini apokalipse i komodifikacije ispraznih iskustava.

Pa da pitam: kuda dalje? Kada će vašarskom pridružiti i vjerski turizam? Koliko će biti turista ove godine? Još jedan uzastopni rekord od 10 odsto više nego lani?

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)