Ako ti jave, umro sam: Svi životni brodolomi Mike Antića

Vječitog tršavog dječaka svih djetinjstava, dječijeg pjesnika, slikara, mornara, lutalicu, novinara, filmskog scenaristu i reditelja, Miku Antića, jedni pamte po tome što je dao ime čuvenoj beogradskoj kafani “Posljednja šansa”, neki govore da je on samo pjesnik, dok drugi kažu da je radio u vodovodu i kanalizaciji. Bilo kako bilo, Mika Antić je dopunio mnoga djetinjstva i dorekao mnoge živote.

Postoje ljudi koje ostave trajan pečat u vremenu bez obzira na netrajnost trena provedenog u zbilji zemljinoj i na zbir godina provedenih među ljudima. I takav je Mika Antić. Oni koji su ga poznavali kažu da je bio sav od pjesme, sjete i dobrote. Duša od čovjeka. On sam o sebi nikada nije mnogo pričao, ali je zato naširoko pisao. Međutim, treba reći da nije mario ni za druge, kao i za to da li oni mare za njega.

“O meni se najljepše brinu oni koji me ostavljaju na miru. Najviše bih volio da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima”, govorio je pjesnik koji je rođen 14. marta 1932. godine u Mokrinu, u Banatu, tačno jedan vijek poslije takođe vrsnog pjesnika Đure Jakšića, a učeni ljudi kažu da je dosta svakih sto godina po jedan pjesnik i slikar takvog nerva.

“Rođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu ništa ne vraća dozive. Popiju ih daljine. Jata lete u mjestu, i mogu se ubrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke. Tu se prostori mjere svitanjima i sumracima, a vrijeme dužinama sjenki. Mliječni put je do koljena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ: zvijezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, pa vrežama od zlata i poslije desetak koraka već hodaš po nebesima”, ostavio je Antić pribilježen osvrt na voljenu ravnicu, ali je za života muku mučio sa ispisivanjem svoje biografije.

“Rođen sam 1932. godine u sjevernom Banatu, u selu Mokrinu, gdje sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao sam u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je moja čista biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želio, još nemam i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama… Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca. Ja bih bio najgori đak jer ni svoj život nijesam naučio. A radio sam svašta. Bio sam zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio sam se vodovodom i kanalizacijom, radio sa kompresorima, obrađivao drvo, umijem da napravim krov, glumio sam u jednom lutkarskom pozorištu, pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije… “, opisao je jednom pjesnik čiji su roditelji bili učitelji i stalno su se selili, iz Mokrina u Kikindu, pa u Pančevo, u koje su se doselili 1941. godine i tu proživjeli tamne okupacijske dane. Baš tu, Mika je napisao i svoje prve stihove, prvi put se zaljubio.

“Nikada u životu nijesam napisao prvu pjesmu, već drugu. Prvu sam prepisao od Desanke Maksimović. Tada sam bio učenik trećeg razreda osnovne škole u jednom selu koje je bilo jako daleko, pomalo bez knjiga i svezaka, a sa pisaljkama smo pisali na tablicama. Ja sam se dokopao te Desankine knjige koja mi se strahovito svidjela i odabrao jednu lijepu pjesmu, prepisao sam je i proglasio za svoju. Selo je selo i vrlo brzo se pročulo kako sam napisao jednu divnu pjesmu. Svi su klimali glavama i govorili kako ću jednog dana biti veliki pjesnik. Drugu pjesmu poslije nijesam smio da prepišem da me ne uhvate, a bojao sam se i da je sam napišem jer sam znao da će biti lošija. Tako sam od slave živio cio taj treći razred.

Na kraju školske godine dječacima i djevojčicama koji su odlični đaci daju se knjige na poklon. I ja sam dobio knjigu, mada nijesam bio sasvim dobar đak i stalno sam nešto zamuckivao, a zamuckujem i danas. I onda kada treba nešto da kažem, dok to izgovorim, oni mi kažu da sjednem i daju mi neku srednju ocjenu. Za razliku od drugih koje su bile otvorene, moja je knjiga bila zapakovana u finu hartiju. Kada sam je otvorio, vidio sam da je to ista ona knjiga Desanke Maksimović. Moj učitelj mi je tako na jedan fin i perfidan način dao do znanja da sam nešto ukrao. Velika je sreća što je on to tada uradio, da nije, možda bih krao cijelog života i onda vjerovatno nikada ne bih imao zadovoljstvo da nešto sam napravim. A najveće je zadovoljstvo kad čovjek nešto sam stvori”, istakao je pjesnik koji se mnogo godina kasnije našao u veoma simpatičnoj situaciji.

“Jednog jutra ležimo moji mališani i ja u krevetu i slušamo Radio Beograd, a ono neki dječak kao veoma nadaren recituje svoje pjesme. Meni na to moji klinci kažu: Slušaj tata, pa to su tvoje pjesme. Mnogo mi je drago što sam doživio da od mene kradu. Velika je sreća čovjekova kad od njega kradu kad ima, nego kad on mora da krade od drugih kad nema”, govorio je umjetnik sjećajući se svojih početaka kada se smrtno zaljubio u poeziju, što se nije moglo reći i za školu.

Po završetku gimnazije odvojio se od porodičnog doma i preselio u Beograd gdje je upisao slavistiku. Međutim, poslije nekoliko položenih ispita otišao je u vojsku koju je služio u mornarici, a po povratku kući roditeljima je saopštio kako želi da se oženi. Pao im je kamen sa srca jer je Mika u mladosti volio da popije i često sa društvom osvane u kafani. Zato je njegova majka Melanija, jedna hrabra i vrijedna žena, nerijetko budila oca Nenka i tjerala ga da zajedno traže sina. U prvo vrijeme otac je išao, ali poslije više nije želio, dok je majka bila uporna i svaku noć ga je, ako ne tražila, onda dočekivala za stolom na kojem je bila postavljena uvijek podgrijana večera.

Majka Melanija doživjela je sinovljevu smrt, a iako je predosjećala gdje će ga njegov boemski način života odvesti, nikada ga nije opominjala da umjerenije živi. Znala je za njegovu sklonost ka alkoholu, kao i razvode, ali nikada ni riječ prigovora nije rekla. To je Antić sa ponosom isticao. Kako je majci bilo u srcu, to samo ona zna. Utjeha joj je bila to što je iza njenog Mike ostalo šestoro djece, a imala je još dvije ćerke, Miru i Jelenu. Živjela je sto jednu godinu, a sina je nadživjela više od dvije decenije.

Uprkos tome što se opijao po cijele dane i noći, zbog čega je nekoliko puta išao u klinike na liječenje od zavisnosti od alkohola, Mika je bio na meti žena. Po završetku vojske ubrzo se prvi put oženio i sa suprugom Ljubicom u prvo vrijeme živio kod svojih roditelja, a potom se preselio u Novi Sad.

“Jednom su me pitali zašto sam tako gimnazijski zaljubljen u Novi Sad. Nijesam umio da odgovorim. Sa najdražim gradom je kao i sa najdražom ženom i nikada nećemo uspjeti ni sebi ni drugima da objasnimo šta nas je to tako vezalo… Ući u nečiji život, otvoriti nekoga – znači početi jedan svijet ispočetka. Ja nikada neću napisati knjigu Druga ljubav jer su sve ljubavi koje se dogode čovjeku ustvari prve ljubavi. Ako je zaista ljubav u pitanju, tu nikakvom brojanju nema mjesta”, pisao je pjesnik koji je raskidao brakove čim su zapadali u krizu. I uvijek se novom snu predavao.

Bio je tri puta oženjen. Prvi put sa Ljubicom, drugi put sa Svetlanom Lazić sa kojom je imao četvoro djece: sinove Igora, umjetnika, i Borisa, inženjera elektrotehnike, i ćerke Sanju, grafičarku, i Ženju, producenta. Njegovo srce treći put je osvojila Smilja Rajkovac koja mu je rodila dva sina: Vuka, sistem inženjera koji se bavi informacionim tehnologijama, i Juga SAP konsultanta koji se bavi implementacijom informacionih sistema. Od svih naslednika dobio je šestoro unučadi. Ono što je kod njega najviše privlačilo bila je buntovna priroda. Bio je zaljubljenik u razne borilačke vještine – boks, džudo… Kad su mu sinovi pošli u školu, počeli su da treniraju slične sportove, što je Antića vrlo veselilo i time se rado hvalio prijateljima. Od dječačkih dana pa do smrti ostao je dosljedan sebi, gluv za sve norme i slijep za upozorenja.

“Uhapsio sam sebe i time što društvo u kome živim na mene gleda ozbiljno. Imam li ja pravo, pitam vas, da se izujem i hodam bos? Dosta mi je čarapa. Dosta mi je brijanja. Dosta mi je šavova na pantalonama. Možda bih i ja obukao farmerke, ali ne može. Kaže mi prije dvije godine jedan milicionar na ulazu u Skupštinu, u klubu poslanika: Idite, druže, kući i uzmite bijelu košulju i kravatu. Mogu ja vas da pustim unutra i ovako, ali moja djeca vas uče u školi. Nemate pravo da se lično ponašate drukčije nego što vas zamišljaju. Uhapsio sam sebe i time što sam u godinama. Rastao sam. Stario. I sad, kad sjednem na bicikl, kaže mi žena na pijaci od koje kupujem sir i kajmak: Siđite s tog bicikla, ne priliči vam. Ja pisca drugačije zamišljam: brada, brkovi, dugačka kosa, dostojanstveni hod… Uhapsio sam sebe svojim sopstvenim životom. Sva sreća što sam jedini na ovom svijetu i što su svi ostali slobodni”, zbijao je Antić šale na skoro sve što ga je okruživalo.

Ovaj poeta nosio se mišlju da je i u ljubavi više davao nego što je dobijao. Žene bi brzo osjetile da zanos nije dovoljan za brak i da je to predigra, a za igru su potrebne realne stvari. Neka vrsta racija u svemu, pa i u osjećanjima. Pjesnik se s tim nije mirio.

“Od braka do konjaka samo je pola koraka. Od druma do ruma samo razroka šuma uma… Svako ima svoju pjesmu. Ja nemam svoju ženu, svoj tip žene. Sve žene na svijetu su mi se dopadale i sve muzike na svijetu. Oduševljavao sam se Rimskim Korsakovim, Čajkovskim, Betovenom, čak i nekim teškim Vagnerovim partijama, a u isto vrijeme bio sam spreman da lumpujem uz grčke i makedonske pjesme. Olivera Dragojevića i neke dalmatinske pjesme slušao sam i pedeset puta, kao uostalom i neke međimurske i meksičke pjesme. Bio sam u stanju da besomučno slušam sve, od regtajma do najmodernijeg džeza. Sve orkestre, pravce i stihove. Kakvo sam blistavo vrijeme provodio u Nju Orleansu i istovremeno mislio na dane i noći provedene sa čika Janikom Balažom”, pričao je Antić.

I tako bi to trajalo, da nije došla opaka bolest. Godinama se zlopatio sa srcem, ali i nju je pjesnički prihvatao kao neophodnost. A to je umio, ponekad i sa ciničnom opaskom. Iako je dijagnoza bila crna, nije prestajao da piše i igra šah. Sa ljekarom koji ga je liječio, tražio je crne figure, koje su, govorio je, u dosluhu s njegovom bolešću i sudbinom. Kad bi odnio pobjedu nad protivnikom, likovao je: Još se ne spušta moja zastavica! U njegovom biću bio je usađen gen da se živi brže od života, ne ispuštajući iz vida same dubine života koje je u pjesništvu otkrio.

Onoga dana kada je Mika umro, 24. juna 1986. godine, uveliko iza ponoći otvoreno je pismo adresirano na Dudu iz komšiluka koje je apsolutno potvrdilo pjesnikovu želju da izmakne malenim zamkama banalnih govora i posmrtnih slova:

“Dudo, kad me budu iznosili, neka pročitaju Besmrtnu pjesmu. A kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira Piro manda korkoro. Niko ne smije da mi drži govor”.

Tako je i bilo. U Mokrinu su na dan njegove smrti pisci održali književno veče u čast preminulog pjesnika. Neki stihovi su podsjećali na njegovu tvrdnju kako će zauvijek živjeti.

“Ako ti jave: umro sam – ne vjeruj to ne umijem. Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag. I zato: ne budi tužan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast i čudno drag. Noću, kad gledaš u nebo, i ti namigni meni. Neka to bude tajna. Uprkos danima sivim kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvijek šašav letim i živim”.

I tako se, sasvim tiho, iz Ulice Mihala Babinke broj 1. Antić preselio u legendu.