Čovječe, pazi da ne dođeš pod Brijest!

Piše,

Vlatko Simunović

U idealnom društvu, sposobnost da zaboravimo vjerovatno bi bila vrlina koja nas oslobađa od strahota minulih dana i uklanja pred ljudima i narodima prepreke na putu koji vodi u čistu, bolju budućnost. Na mjestu gdje istorija zna biti opasan alat, a Balkan to istinski jeste, zaboravljanje bi, valjda, trebalo da bude vrlina, piše Pobjeda.

Ali, istina je i da su oni koji se ne mogu sjetiti prošlosti osuđeni da je ponavljaju. Zato treba ispričati priču o stradanju istorijskog Brijesta pred Biljardom na Cetinju, koji je u vrijeme na koje nas ovih dana podsjeća TV serija „Božićni ustanak“ posiječen. Čovjek je zaboravno biće. Lijek za zaboravje sjećanje na protekle užase prošlosti. Priča koja slijedi načinje da bez trauma zapamtimo ono zlo koje su srpske okupacione vlasti počinile u crnogorskoj prijestonici godine 1918. Bez bijega u svijet snova.

U početku tu su riječi

Posječen je stari Brijest ispred Njegoševe biljarde. Godina je 1918.

To su (izuzimajući poetske refleksije pjesnika Mirko Banjević, Jevrem Brković) gotovo sve riječi koje se na temu smaknuća svetog crnogorskom drveta, pod čijom su se krošnjom Crnogorci od pamtivijeka okupljali tražeći pravdu i pravicu, mogu pronaći u dokumentima državnih organa, istoriografskim publikacijama, zbirkama narodnih umotvorina. Vjerovatno se vijest o tom događaju, kroz naraštaj Crnogoraca kojemu je bilo suđeno da svjedoči brisanju crnogorske teritorije s političke mape nezavisnih država, proširila brzo, kao plamen kroz suvu travu u katunskom kršu. U tom ognju, osim vijesti o stradanju Brijesta (piše se velikim slovom), kao da je sve izgorjelo. Zašto? Spasonosni zaborav? Trauma u kojoj je sve izgorjelo?

Prvo fakti.

„Brijest, pojam u crnogorskoj povijesti, pravnoj povijesti i tradiciji. Simbolizuje i crnogorski identitet. Prvotno je Brijest bio veliko staro hrastovo stablo s golemom krošnjom. Nalazio se na Cetinju između crnogorskoga kneževskoga dvora i Biljarde (rezidencija Petra II Petrovića Njegoša. Ispod Brijesta se dijelila pravda, a Crnogorski Senat, knez (crnog. knjaz) Danilo I Petrović Njegoš i knez, poslije kralj, Nikola I Petrović Njegoš sudili su u sporovima (crnog. mn. davije) i u kaznenopravnim postupcima. Na mjesto hrasta zasađen je 1892. novi, koji su 1918. srušili bjelaši, pristaše ujedinjenja Crne Gore i Srbije, koje je provedeno uz ukidanje dotadanje crnogorske države. Na njegovom mjestu sagrađen je spomenik kralju Aleksandru Prvom Karađorđeviću.“ (Wikipedia)

Potom laž drvosječa crnogorske istorije.

„U hladu dvorskog brijesta, pod čijom je krunom, po lijepom vremenu kralj Nikola razgovarao sa svojim podanicima, sve dok ga u ljutnji na svog sina, princa Danila, nije posjekao 1914. godine, iza Sarajevskog atentata, razgovarao je mlad knjaz Nikola, uoči Vidovdana 1867, sa svojim vojvodama…”. (Izvor: Bašta Balkana)

I ljudske raekcije.

Radovan Bećirović: Sve rane bole, ali bratske najviše… ljudi to nikako nijesu mogli shvatiti nego kao pokušaj uništavanja crnogorskih slobodarskih tradicija. (Izvor: „Zetski glasnik“, jul 1938. godine).

Isidora Sekulić: Bolje da je ostao Brijest nego oni koji su naredili da se posiječe. „Njegošu knjiga duboke odanosti“, Novi Sad, 1961. godine.

Smaknuće

Na marginama rasprava za koje se ne može reći da su na nivou onih koje mogu iznenaditi mišlju i gledištem, a vođene su na ovu temu, saznajemo da je sveto drvo posječeno noću, krišom. Smaknuto je u inat tradiciji i većinski pozitivnom odnosu naroda prema tom stablu koje je bilo vitalan simbol nacionalnog identiteta Crnogoraca. Iz ljudskog pamćenja iščilila su imena i lica učesnika sječe stabla pod kojim se knjaz Nikola Prvi srijetao sa narodom, svojim podanicima i strancima da bi razmatrao važna javna pitanja, ali i individualne molbe i žalbe.

Tama iz koje su sa sjekirama i klinovima u rukama prispjeli na Cetinje sakrila je ta istorijski beznačajna, tupava lica krvopija svoga roda i naroda. Sakrila je i nalogodavce varvarske odluke da Brijest bude posiječen.

Bez istine i pravde koju je simbolizovao Brijest trebalo je da Crnogorci, gledano očima drvosječa istorije crnogorske države i prava, postanu malodušna stvorenja. Kad bi usamljenici zakleti u pravo i čast Crne Gore onemoćali, uprava nad slavnim ostacima herojske kraljevine trebalo je da pređe u ruke naraštaja u tuđina zarobljenih Crnogoraca. Danas su ubice Brijesta zaboravljene. Crnogorci su zaborav njihovih imena izabrali za način da ne budu u dodiru sa tim, materoubistvu ravnom nepočinstvu, kojem nema presedana u crnogorskoj istoriji.

Ludosti pobjednika

Za nepopravljive optimiste, to bi mogao biti ključni dokaz zrelosti Crnogoraca koji zaborav i pamćenje koriste da jačaju svoju vezu sa istinom i pravdom, koji razumiju da u borbama mora biti i odricanja. Za pesimiste (u svakom od njih u miru počiva po jedan dobro obaviješten optimista) to bi bio dokaz površne lakomislenosti ljudi sklonih zaboravu zbog kojih nam se nepravda učinjena tom istorijski važnom stablu vraća neumitno, ritmički, kao zora i smiraj dana.

I jedni i drugi trebalo bi da imaju na umu efektnim simbolom dovršenu, realnu i plastičnu crnogorsku poslovicu:

– Čovječe, pazi da ne dođeš pod Brijest!

To je, valjda, način da ishod te vječne borbe zaborava i pamćenja bude plemenit. Da oživi Brijest.

U očima stranca

Atol Mejhju, Englez koji je Crnu Goru obišao u suton 19. vijeka, piše da je Cetinje najmanja prijestonica na svijetu, a mjesto na kome se sastaje crnogorski Senat bez sumnje najveće na planeti, jer se drži pod otvorenim nebom, ispod čuvenog brijesta, u središtu prijestonice.

“Zakon je u rukama Senata od šesnaest članova koji se biraju na godinu od strane svih muškaraca koji su nosili ili nose oružje putem glasanja koje se svodi na pravo glasa među ovom ratobornom rasom, kod kojih se spremnost za vojsku računa već od dvanaest godina, dok se obaveza izvršavanja vojne obaveze računa od sedamnaest do pedeset godina starosti. Ovaj Senat, za čije članstvo je svaki Crnogorac kvalifikovan, iako su glavari glavnih familija nepromjenjivo odabrani, se dobrim dijelom bavi administrativnim funkcijama, a djeluje i kao ovozemaljski Sud. Pod sjenkom brijesta može se s vremena na vrijeme vidjeti i Knjaz, kako sjedi na niskoj stolici bez naslona dijeleći pravdu, okružen senatorima. Velečasni Gospodin Denton nam, međutim, govori da se samo manji prekršaji u Crnoj Gori kakvu smo je mi vidjeli vijećaju pod drvetom. Postoji, međutim, nedefinisani vremenski period za držanje ovih narodnih skupština pod vedrim nebom (al fresco) kao što su proslava Sv. Vasilija, pojava vašara ili pazara, ili u bilo koje vrijeme, ‘kada se ljudi najviše okupljaju'”, što je sasvim dovoljno da se neko pošalje u zatvor na nivou ove čitave oblasti svjedoči Mejhju.