“Da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori”

Crnogorski vladika, pjesnik i mislilac Petar II Petrović Njegoš obreo se vrlo mlad u svijetu monaha, bačen u mantiju i prinuđen da vlada plemenom. Međutim, reklo bi se da nikad nije prihvatio te okove i da je pod monaškom rizom kucalo budno i vatreno srce, željno putenog i raskošnog doživljaja života. Svjedočenja kažu da je Vladiki čak zapala za oko pjesnikinja Milica Stojadinović Srpkinja, i da je tada kazao:

“Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori”.

Noć skuplja vijeka

U Njegošu su se sukobile dvije prirode i vječno ostale u zavadi, a od varnica koje su bacale pri sudarima nastajala su njegova djela. Jedno treba izdvojiti i o njemu posebno progovoriti. U pitanju je pjesma „Noć skuplja vijeka“, nastala 1845. godine, a prvi put objavljena u časopisu „Bosanska vila“ 1913. godine.

Kako je tema ove pjesme, reklo bi se, erotski susret mladića i djevojke pod šatorom, priređivači su, jer su mislili da je sramota da Vladika na tu temu progovara u prvom licu, svako „ja“ zamijenili sa „on“ i dopisali naslov „Paris i Helena“, kako bi što više udaljili samog Njegoša od te naizgled neprimjerene tematike.

Međutim, ova pjesma je mnogo više od erotskog susreta! U njoj se pjeva o ljepoti, besmrtnosti i o dodiru sa božanskom stranom. Njegoš, inspirisan Platonovom filosofijom, kako tumači kažu, govori o susretu smrtnika sa božanstvom i o jednom jedinom poljupcu koji se među njima dogodio.

Prema Platonu, svako u sebi nosi klicu božanskog koja se budi pred velikom Ljepotom. Ta ljepota je za Njegoša „divna vila“ koja se pojavi u kasnoj proljećnoj noći, dok su čula mladića koji sjedi na ćilimu pred šatorom izoštrena i dok mu “predčuvstvije” najavljuje njen dolazak. Da je u pitanju boginja, sugeriše podnaslov pjesme, napisan na francuskom:

„La douceur de l’haleine de cette déesse

surpassait tous les parfums de l’Arabie heureuse.“

(Slast daha te boginje nadmašio je sve mirise srećne Arabije.)

Vrijeme za mladića tada staje, a otpočinje stanje blisko ekstazi. U prostoru u književnosti poznatom kao locus amoenus sve se kreće: kapljice vode, slavuj, mušice se jate, pupoljak se rasprsne i ptice uzlijeću iz trave i sva ta kretanja imaju erotski prizvuk. Eros je i ovdje spajanje muškog i ženskog principa, povratak onom, prema mitologiji, osnovnom čovjekovom stanju, stanju androgenosti.

„Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti ‒

zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!“

Veoma sličan doživljaj susreta sa ženom predočiće Laza Kostić u svojoj pjesmi “Santa Maria della Salute”:

“Sve će se želje tu da probude,

dušine žice sve da progude,

zadivićemo svjetske kolute,

bogove silne, kamoli ljude…”

Dakle, trenutak susreta je toliko vrijedan da zasjenjuje i božanstva! Međutim, Njegoš odlazi korak dalje i prenosi scene iz susreta pod šatorom. Upravo te scene bile su za priređivače neprimjerena mjesta:

“Pod zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj

plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj/…/

Malena joj usta slatka, a angelski obraščići ‒

od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!

Snježana joj prsa krugla, a strecaju svetim plamom,

dv’je slonove jabučice na nji dube slatkom mamom;

crna kosa na valove niz rajske se igra grudi…

O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!“

I sam autor je, kako govori Ivo Andrić, jednom na molbu ađutanta da prepiše ovu pjesmu, kazao:

“A kako bi to izgledalo: vladika, pa piše pjesmu o ljubavi? Ne dam”.

Njen vrhunac predstavlja stih:

“Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!”

Njime se i najavljuje skorašnji kraj, rastanak dvoje ljubavnika koji su te noći pod šatorom podijelili jedan poljubac, a kojim je ljubavnik makar na kratko dosegao one predjele koji su smrtniku zabranjeni, predjele u kojima ne postoji kraj, u kojima vrijeme ne teče i u kojima je jedna jedina noć vrednija od stoljeća. Kada mjesečine nestane i dan se približi, iščezne i „divotnica mlada“. Time se okonča i magija, mogućnost putovanja u bolji svijet i stvarnosti se vraća trošnost i prolaznost.

„Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,

Tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!“

Mnogi su tumači govorili o ovoj pjesmi. Neki su u njoj uočavali Njegoševa lična iskustva, neki unosili svoje poglede na svijet. Šta je istina i ko je u pravu – neće se saznati. Jedno je sigurno: savremeni čitalac pred ovom pjesmom ostaje zapanjen.

Piše: Aleksandra Tomašević