“Donedavno sam mislio da se kod nas malo čita imajući u vidu tužni statistički podatak o prosječnoj obrazovanosti Crnogoraca, kao i otužni prosječni intelektualni nivo naše političke, a zatim i medijske elite. Kad ono, međutim, dobi Milorad Popović „Njegoševu nagradu“ i napade ga sa svih strana domaća kritika i to povišenim tonom, bi mi žao Mija, ali rekoh sebi: „Ti da mučiš! Knjigu još nisi ni pročitao, a već te mravi polemički podilaze“.
No, ima dana za megdana. Predsjednik žirija Miljenko Jergović, kad je vidio tarapanu, zabezeknuo se i onako mamuran uz jutarnju kaficu pljesnuo se po čelu i rekao „Joj u šta sam se uvalio! Sunce ti je*em, tamo ima više „parnasovaca” nego kladioničara u Hrvatskoj”. Pošto ja imam namjeru da ovdje objavim izlazak iz štampe zbirke eseja „Po rubovima teksta” moga prijatelja Dragana Radulovića, odmah prijavljujem konflikt interesa, da me parnasovci poslije ne bi cipelarili.
Knjigu je u septembru ove godine izdala Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske uz pomoć suizdavača Disput d.o.o. iz Zagreba. Da, pisac objavljuje u Zagrebu i to nije ništa čudno za njega. On je inače čovjek širokih vidika, brutalnog klasičnog obrazovanja, ovovremenog svjetonazora i zavidnih teorijskih i stvaralačkih literarnoestetskih dometa. Iako je vješt u kulinarstvu, naročito u vezi ribljih specijaliteta, nije ni u jednoj književnoj kuhinji i svoj renome duguje samo sebi, svom talentu i upornosti. Probio se samizdat izdanjima, a onda je Albert Goldštajn, urednik zagrebačkog „Antibarbarusa”, počeo da izdaje Radulovićeva djela. Dragan je inače jedini predsjednik nečega u Crnoj Gori koji je na novinarsku konstataciju da je budžet njegove organizacije mali i nedovoljan odgovorio da oni moraju podijeliti i oskudicu sa svojim narodom i svojom državom. Zato bar 60 odsto NVO-a ima veći budžet od Matice crnogorske, a MANS i nekoliko najvećih NVO imaju 4 do 5 puta više novca godišnje… Ali, što bi rekao Platon, „Svi znamo šta je ispravno, ali samo će Spartanac tako postupiti”.
Možda sam pretjerao? Teško mi je Dragana Radulovića zamisliti sa šlemom, štitom i mačem, i hvata me smijeh od te slike, ali on u stvari i jeste Spartanac atinskog obrazovanja.
No, da govorimo o knjizi koju čini osam eseja: „Čekajući knjige sa carine”; ,,Esej o dva Njegoša” ,,Opomene i upozorenja Danila Kiša“; „Antropološki pesimizam Mihaila Lalića” Jeretičke linije Čeda Vulevića” „Književne delicije Alberta Goldštajna” „Misterij proze Mirka Kovača”; „Građansko iskušavanje države Dragutina Lalovića” „Mišljenje i viđenje Vladimira Vukićevića”. Prvo što pada u oči je knjiga je eminentno crnogorska, jer osim Alberta Goldštajna svi ostali su ili Crnogorci ćento perćento ili ljudi snažno obilježeni našom kulturom i sredinom.
Ali su ujedno i srpski, hrvatski, jevrejski, francuski, njemački. Ukratko: naši, a svjetski. Ne usuđujem se vrednovati eseje. Mogu samo reći da je na mene najjači dojam ostavio „Antropološki pesimizam Mihaila Lalića”. Možda ne zato što je najbolji, već što mi je osvijetlio Lalića iz uglova iz kojih ga nisam gledao i što su se pojavile njegove misli koje nisam ranije primijetio. Mislim da strašno nedostaje Borisav Pekić u ovom odabranom društvu i zbog „porekla” i zbog dometa. Kako su svi autori mrtvi, osim Radulovića i Lalovića, doživio sam ovu zbirku eseja i kao memento i laudaciju jednom vremenu u kojem se ozbiljnije i ljepše mislilo i ljudima koji su ozbiljnije i ljepše mislili.
Možda još da dodam uputstvo za upotrebu? Knjiga je standardnog formata i broji 109 stranica sa decentnim likovnim rješenjem korica. Vrlo je prikladna za vaš noćni stočić, pa kad noću ne možete da spavate zbog prispjelih kredita, konzumirajte esej, dva neće da škodi. Može se nositi i u ženskoj tašni i u muškoj pederuši i konzumirati u restoranu, na plaži, u sredstvima prevoza. Učenici mogu đoniti za lektiru, studenti za seminarske radove, a kritičari za osvrte. Ne preporučuje se konzumiranje knjige trendy, fensy i celebrity osobama i nećemo primati reklamacije jer su upozoreni na ozbiljnost sadržaja. Dirnut sam pominjanjem našeg budvanskog konzilijuma u okviru eseja o knjizi „Mišljenje i viđenje” našeg prijatelja Vladimira Vukićevića. Kakvo je to društvo bilo i kakvi festivali erudicije i duha uz podrazumijevanje svih vrsta sloboda i ljudskih izbora. Vjerujem da je našem prijatelju dosadno u raju, jer je tamo previše ovih uzoritih i da se načitao mnogo i da će nas gnjaviti s predavanjima kad i mi odemo gore sve dok ga ne sustignemo. Vjerujem i da nam je već našao dobru kafanu u čistilištu za konzilijarne sesije”.
Milorad Pustahija
Koliko je plaćen ovaj oglas?