Književni udar: I Uljarevićev sistem jedva prepoznao „Kuće beskućnika“

Knjiga Bećira Vukovića „Kuće beskućnika“, koja je nagrađena Trinaestojulskom nagradom, stigla je nakon brojnih peripetija u knjižaru ,,Obodsko slovo“ u Podgorici, piše današnja Pobjeda.

U toj knjižari, koja je u vlasništvu Radomira Uljarevića, izdavača ovog djela, knjiga postoji u svega par primjeraka, ali se od ponedjeljka, kada je došla, nije mogla kupiti. Sistem posljednja tri dana nije prepoznavao šifru knjige, a ljubazne prodavačice su kazale da je mogu uzeti i da dođu kasnije za račun. Juče im je preporučeno da sačekamo pola sata, ako nam treba račun, dok kolege ne srede problem.

Kako su insistirali na računu, vratili su se nakon sat i po i uspjeli da kupe knjigu.

Tada je sistem „prepoznao“ knjigu, dobili su i račun i autorka teksta, Jelena Martinović, novinarka i urednica u Pobjedi, sada posjeduje jedan primjerak.

Knjiga „Kuće beskućnika“ od same objave odluke žirija 1. jula ima problem sa „sistemom“, brojevima i nomenklaturom.

Ovo pjesničko djelo je svojim postojanjem dokazalo kako je u poeziji suština, koja ne može da se pokori formi i administraciji.

Paradoksalno je da je knjiga, dok se trudila da ugleda svjetlost dana, mimo dokumentacije dostavljene žiriju, probijajući se kroz COBISS.SR sisteme nekoliko puta, bila zapravo obasjana svom pažnjom javnosti i svjetlostima reflektora.

Izgubljeno u hodnicima administracije, ovo djelo, koje je nekako zaslužilo Trinaestojulsku nagradu i 15.000 eura, zadalo je mnogo muke autoru i izdavaču, bibliotekarima i administratorima COBISS.SR kako bi joj našli mjesto.

A išlo je ovako.

Prvoj julskog dana, javnost je saznala da je Vuković objavio knjigu koja je zaslužila nagradu. Knjige nije bilo u bibliotečkim registrima, domaćim ni stranim.

Onda se ispostavilo da te knjige nema u Nacionalnoj biblioteci ,,Đurđe Crnojević“, iako je na primjerku, koji je dobio žiri, pisalo da je CIP dodijelila ta biblioteka.

Nakon što je otkriveno da knjige „Kuće beskućnika“ nema u fizičkoj formi, da nije registrovana u Nacionalnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“ na Cetinju, niti da je ima u drugim regionalnim registrima (COBISS), počele su mahinacije.

Volšebno se pojavila u COBISS.SR sistemu, a bibliotekari Nacionalne biblioteke sa Cetinja ustanovili su da je zapis o zbirci „Kuće beskućnika“ 4. jula unešen na već prethodno postojeći zapis iz aprila ove godine, za jedno drugo izdanje. Kako u registru nije moguće mijenjati ISBN brojeve, ostao je broj od izbrisanog izdanja. Pored opisa izdanja pisalo je da je „u štampi“ i da ga nema nijedna biblioteka u Srbiji. I tu nije kraj izmjenama u COBISS sistemu Srbije. Jutro nakon što je Vuković primio nagradu od Mandića, na COBISS-u je 9. jula objavljeno da je knjiga dostupna u jednom primjerku u Narodnoj biblioteci Srbije, ali sa potpuno drugačijom nomenklaturom od prvobitnog unosa, ali i od onoga koji se nalazi na knjizi koju je žiri dobio.

Inače, Trinaestojulska nagrada dodjeljuje se za djela ostvarena u godini koja prethodi godini u kojoj se donosi odluka – dakle 2024. Knjiga je dakle objavljena ali nekako nije štampana, što za umjetnost možda nije ni važno, jer počiva na apstrakciji i pobjedi suštine nad formom.

Osim ovih volšebnih unosa, pojavljuju se i komplikacije, odnosno razlike sa ISBN i COBISS brojevima, ali i CIP-om. Na jednom je pisalo da je CIP izdala Nacionalna biblioteke Cetinje.

Jedan od članova žirija Dragan Koprivica, u emisiji „Načisto“, donio je knjigu koja nije imala iste podatke, kao ona koju je imao u rukama dok je odlučivao o njoj…

U međuvremenu administrativnim i bibliotečkim unosima i odlukama žirija su počeli da se bave Specijalno državno tužilaštvo, ASK, Osnovno državno tužilaštvo… Njihove odluke se čekaju, dok je Upravni sud juče saopštio da je odbio tužbu jednog od 36 kandidata za ovu nagradu prof. dr Dragana Hajdukovića, jer odluka nije upravna stvar i smatraju da on nema pravni interes.

Promocija ove knjige je bila zakazana i prošle sedmice u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“, ali je otkazana ,,zbog novonastalih obaveza autora“. U tom trenutku knjige još uvijek nije bilo u Crnoj Gori, a novonastale obaveze autora, koji je dobio vrijedno državno priznanje, premašile su očekivanja publike i javnosti da se upozna sa ovom poezijom.

Funkcionisanje trulog sistema dodjela nagrada u Crnoj Gori osvjetljava i činjenica da je Agencija za sprečavanje korupcije povodom ovog slučaja pokrenula upravni postupak, kako bi provjerila da li postoji konflikt interesa.

“Napominjemo da je izuzetno važno da svaki segment procesa dodjele najviših državnih priznanja bude oslobođen bilo kakvih sumnji u pristrasnost, sukob interesa ili politički uticaj”, upozorili su iz ASK-a.

Pobjeda je objavila da je Vuković imenovan za člana Opštinskog odbora Nove srpske demokratije (NSD) u Podgorici. On je bio i dugogodišnji član Političkog savjeta NSD, ali to tijelo nije zahtijevalo striktnu stranačku pripadnost.

U tom tijelu se nalazi i Želidrag Nikčević, koji je bio član žirija za dodjelu ovogodišnje Trinaestojulske nagrade, i koji je glasao za Vukovića. Želidrag Nikčević je i savjetnik predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, koji je uručio nagrade Vukoviću i Velju Stanišiću, dok su građani, iza policijskih kordona, protestovali ispred Vile „Gorica“ i bili zasipani biber sprejom od strane policije.

Saga „Kuće beskućnika“ je počela da se raspetljava, samim tim što je par primjeraka sistem za naplatu knjižare počeo da prepoznaje. Ostalo je samo da državni sistem prepozna malverzacije koje su se dešavale posljednjih mjesec dana, a eminentni književni kritičari konačno daju svoj sud, koji bi trebalo da je vredniji od suda žirija, čije članove biraju poslanici Skupštine.

U onome što smo juče mogli da pročitamo u ovoj knjizi vrijednosti nema, što autorka teksta, kao profesorica ruske književnosti i crnogorska pjesnikinja, može da problematizuje. Stiče se utisak da je Bećir Vuković ovim djelom nadmašio sebe u negiranju Crne Gore na svim instancama, kao da je poezija napisana namjerno loše, kako bi do kraja unizio državu koja ga je bogato nagradila.

“Kad je Crna Gora kažnjena istorijskom ironijom. Onda kad je Kominterna krenula da izmišlja nacije. Đilas je Crnoj Gori oko vrata namakao omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”, napisao je Vuković 2021. za portal „Vidovdan“.

Možda je Vuković mislio da je on taj koji Crnu Goru treba da cimne, strovari i pregrne lopatom zemlje, i da se tako upiše zlatnim slovima među svoje… Nego, da ne dužimo, da ne izazivamo antisrpsku histeriju, na koju on upozorava kada se govori o ovom djelu.

Uostalom, kako je sam Vuković napisao u ovoj zbirci: „Samo nesrećnici idu na književne večeri“.