Marina Abramović: Ja sam umjetnica, nisam satanista

Priredio: Matija Jovandić

Svakog jutra Marina Abramović ustaje iz kreveta i nazuva par papuča. Na jednoj piše “jeb…” na drugoj “negativnost”. “To je način da započnete jutro s osmijehom”, kaže. Onda sprema doručak uz muziku za tango. Ponekad se, međutim, povuče u svoju kući u šumi u okolini Njujorka, na šest dana bez hrane, da bi kontemplirala uz ogromni kristal koji tamo drži i “povezala se sa sjećanjem planete”. Ovaj isječak iz života najveće svjetske umjetnice performansa dio je novog dokumentarca za BBC-jevu seriju “Zamisli”.

“Mislim da je važno da se demistifikuje ideja glamuroznog života. Jednostavno je skromna”, priča Marina Abramović o toj kući novinarki “Gardijana” Emin Sejner, koja primjećuje da je kuća, sagrađena u obliku zvijezde, ipak puna zadivljujućih komada namještaja i umjetničkih djela, a okolina dovoljno prostrana da na njoj bude smještena šupa veličine hangara za avion sa njenom arhivom. Sve je to fabulozno, piše novinarka, kao i Marina Abramović, koja je duhovita i topla, a opet nekako kao “sa drugog svijeta” (zanimaju je šamanizam, kristali, vidovnjaštvo i astrologija). Priznaje novinarka da ima tu i skromnih elemenata jer “dok pričamo preko zuma, na primjer, pije šolju jorkširskog zlatnog čaja, koji joj je otkrio prijatelj Velšanin”. Zaintrigirana kućom u šumi, sa pogledom na rijeku, bez struje i kupatila, samo kristal, stolicu i krevet, pita umjetnicu koliko često odlazi tamo.

“Baš često. I onda sam dobila lajmsku bolest, pa nisam dolazila neko vrijeme. Ali prevazišla sam strah od krpelja”, smije se Marina Abramović.

Prevazilaženje je njena tema, piše novinarka, i nabraja njene radove u kojima je “istraživala fizičku i emotivnu izdržljivost, suočavala se sa strahovima i ispoljavala ranjivost”, od ranih poput “Ritma 10” (1973) sa zabadanjem noža oko prstiju, preko “Ritma 0”, kada je ležala u galeriji u Napulju okružena lancima, bičevima, pištoljem i mišolovkom dozvoljavajući posjetiocima da rade sa njom šta požele, ili u zapaljenoj petokraki, preko “Balkan baroka” za koji je 1997. nagrađena na Venecijanskom bijenalu, pa do performansa “Umjetnik je prisutan” u Muzeju moderne umjetnosti 2010. godine u Njujorku.

“Abramović je superstar svijeta umjetnosti, sa velikim izložbama i saradnjama sa poznatima (Lejdi Gaga jednom je učestvovala na privatnoj radionici sa Marinom Abramović, na kojoj pjevačica nije jela ili govorila četiri dana i tražila je put nazad iz šume, sa povezom preko očiju, gola), koje joj donose slavu i bogatstvo”, piše novinarka.

“Nisam stvarala umjetnost zbog toga. Stvaram umjetnost jer vjerujem u umjetnost”, uzvraća umjetnica.

Rad Marine Abramović privukao je pažnju čudne grupe teoretičara zavjere na internetu, ubijeđenih da je ona kanibalistički satanista ili da je, pošto je član “liberalne elite”, dio globalnog lanca pedofila. Sve je počelo kada je 2016. procurio mejl Tonija Podeste, brata Džona Podeste, šefa izbornog štaba, u kojem poziva njega i druge donatore njenom institutu na večeru “Spiritualno kuvanje”, što je šala zasnovana na njenom radu u okviru kog je razmazivala “ljubavne čini” krvlju svinje po zidu galerije.

“Te noći nisu – kao što je rad sugerisao – konzumirali ‘svježe mlijeko iz dojki sa spermom’ ili (koliko znam, nisam pitala) ‘jutarnji urin’”, navodi novinarka i dodaje da se umjetnica nasmijala kada je to pomenula.

“To je nešto što me je duboko uznemirilo. Ja sam umjetnica, nisam satanista. Izguglali su me, a ja sam savršena da se uklopim u teoriju zavjere”, rekla je Marina Abramović.

Zvijezda petokraka u njenom radu, bilo da je urezuje na kožu ili leži usred nje (ne pentagram, nego simbol njenog djetinjstva u komunizmu), krv, smrt, dramatična odjeća i duga crna kosa – eto zašto se ljudi pretjerano uzbuđuju, piše Emin Sejner.

Umjetnica se možda smije na blesave reakcije na sve to što radi, ali kaže i da su one “apsolutno uznemirujuće”.

“Morala sam da promijenim i-mejl adresu. Dešavalo se da mi ljudi govore da će doći da me uhvate, da će da me ubiju, to je nevjerovatno. Jedan je rekao: “Otkriću tvoje najdublje tajne za dva sata”. Počela sam da se smijem, jer ja nemam nikakvih tajni. Nadam se da će me ostaviti na miru. To je užasno jer baca sjenku na značenje mog rada“, rekla je Marina Abramović.

Umjetnica se preselila u Ameriku početkom milenijuma, ali ne zna koliko će ostati tamo.

“Stvari se mijenjaju. Čekam da vidim šta će biti sa ovim izborima. Prilično je ružno trenutno, uopšte nije zabavno”, kaže.

O Ulaju i posljednjem susretu sa njim

Ulaj, njen partner u umjetnosti i životu, preminuo je u martu ove godine. Na pitanje o njemu i tome koliko je njegova smrt uticala na nju, Marina otpija gutljaj čaja.

“Pa, to sa Ulajem je komplikovano. Naša ljubava priča bila je velika, onda smo se razišli na Kineskom zidu, a onda je njegova prevoditeljka Kineskinja zatrudnjela sa njim”, rekla je Marina.

Ulaj i Marina, koji su zajedno radili 12 godina, zamišljajući performans “Ljubavnici” prvobitno su htjeli da krenu sa suprotnih strana zida i vjenčaju se na sredini, ali kad su 1988. dobili dozvolu kineskih vlasti za to – osam godina kasnije – rastavili su se.

“Nisam ga poslije toga vidjela sedam godina, a onda smo ponovo počeli da razgovaramo. Tad mi je ponudio priliku da kupim prava na radove, pa smo se svađali oko toga. Onda smo imali veliki sudski proces u kom sam izgubila sve”, navela je Marina Abramović.

Pomalo pretjeruje, konstatuje novinarka, pišući da joj je “holandski sud naložio da plati 250.000 eura, ali je ona tada, kao solo umjetnica, bila uveliko uspješna”.

Marina je potom otišla u Indiju, kao što radi svake godine, na meditaciju.

“Bila sam zaista loše. Stigla sam, a Ulaj i njegova žena bili su već tamo. Oni su tamo cio mjesec, i ja sam tamo cio mjesec. Šta da radim? Da odem? Šta koji moj?”, smije se Marina.

Mjesec meditacija od pet ujutru sve je sredio.

“Lako je reći da možete nekome da oprostite, ali da zaista oprostite svim srcem najteža je stvar na svijetu. Ali, iskreno, oprostila sam mu na najdublji mogući način. Napravili smo neke nevjerovatne, važne radove. Kad je bilo divno, bilo je divno; kad je bio pakao, bio je pakao. I onda smo postali prijatelji”, smješka se ona.

Ulaj je prije par godina došao u kuću kod nje da bi snimili svoja sjećanja. Posljednji put razgovarali su prošle godine, a Marina kaže da joj se on tada zahvaljivao na njihovim radovima.

“Bila sam dirnuta. Nekoliko mjeseci kasnije je preminuo”, rekla je ona i dodala da su time mirno okončali svoju vezu.

“Ljudi se plaše da imaju slobodno vrijeme”

Posljednjih nekoliko mjeseci bili su ljekovito vrijeme, rekla je ona, i dodala da je izolacija bila “divna“. Lajmska bolest koju je dobila prije tri godine učinila je da joj opadne energija i da je morala da se odmara, a da nije mogla jer joj je “raspored ludilo”.

“I onda trenutak kada sve staje, mogu da se skoncentrišem na samo nekoliko stvari. Nikada nisam bila toliko opuštena, toliko srećna, toliko fokusirana. Mislim da se ljudska bića plaše da imaju slobodno vrijeme, uvijek gledamo da popunimo svoje rokovnike do kraja”, priča ona.

Pa, ipak, bila je dovoljno zauzeta. Ovog mjeseca, londonski “Kristi” stavlja na aukciju “Život”, djelo augmentativne realnosti koje je uradila u saradnji sa filmskim producentom Todom Ekertom. U tom radu, ona će se pojaviti u virtuelnoj formi pred kolekcionarom opremljenim VR kacigom. Pita se naglas da li će pandemija uticati na umjetnost.

“Nemamo više mjesta, previše je, preskupo, ekonomija se ruši, sve se ruši”, ocjenjuje ona, ali dodaje da performans neće podijeliti takvu sudbinu: “Perfomans će opstati, jer je performans uvijek opstajao, jer je to nematerijalna forma umjetnosti”.

Marina Abramović radila je i na “Sedam smrti Marije Kalas”, njenoj multimedijalnoj operi zasnovanoj na njenoj heroini, premijerno prikazanoj u septembru u Minhenu. U njoj je Marina režirala i igrala u sedam operskih scena smrti. A „Skaj art“ upravo ju je angažovao da uradi performans od četiri ili pet sati za televiziju.

Prva performerka u Kraljevskoj umjetničkoj akademiji

Tu je i nastup u Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Londonu, koji je trebalo da bude održan prošlog mjeseca, ali je odložen za dogodine. Njen rad zasniva se na ljudskom kontaktu. Na pitanje da li korona to može da prekine, optimistična je i kaže da je u pitanju samo pauza.

“Stvarno mrzim kompromise. Ne mislim da bi performans trebalo da se prilagodi koronavirusu. Performans i jeste u tome, u kontaktu sa publikom – to je naša struja. Ako to oduzmete, nije isto. Moramo da sačekamo”, rekla je ona i dodala da u Londonu planira performans koji neće biti “samo tri sata ili tri dana”, nego će trajati dva, dva i po mjeseca.

“Moram zaista dobro da treniram. Zahvaljujući koroni, jedem i spavam dobro, imam mnogo vremena”, smije se.

Biće to prvi put da je ženi dozvoljen solo nastup u glavnim galerijama Akademije u njenoj 252 godine dugoj istoriji, piše “Gardijan”.

“To je baš zanimljivo. Imate kraljicu, ali ne i žene koje nastupaju u Kraljevskoj akademiji”, kaže ona uz nevaljali osmijeh, dodajući u šali da svi prozori onda treba da se otvore da se zgrada očisti od testosterona, ali priznaje da je to i neka vrsta pritiska: “Kao prva žena, moram da uradim nešto što je bolje od onoga što rade muškarci”.

Svoj nastup nazvala je “Poslije života”, “jer sam završila sa umiranjem”. Kaže da joj je poslije “Poslije života i smrti Marine Abramović”, eksperimentalnog muzičkog pozorišnog djela i opere o Mariji Kalas, dosta smrti. I dalje razmišlja o umiranju “bukvalno svakog dana, ali to na neki način nije da bi se deprimiralo, nego da se više uživa u životu”.

U memoarima “Hod kroz zidove”, umjetnica je pisala o svom djetinjstvu u Beogradu. Roditelji su joj bili heroji rata, nagrađeni poslovima u vlasti i velikim stanom u Titovoj Jugoslaviji. Odrastala je uz privilegije, ali joj je nedostajalo ljubavi, prije svega majčine. Ali je pošto joj je majka bila direktorka Muzeja revolucije, Marina je još kao dijete dobila svoj atelje, prepričava novinarka “Gardijana”. I u svojim kasnim dvedesetim godinama, tada i nakratko udata za drugog člana radikalne umjetničke grupe, Marina je morala da se, pošto je i dalje živjela u roditeljskom domu, svake večeri kući vrati do deset uveče. Njen život postao je tada potraga za slobodom – od domaćinstva (nomadski život; odluka da nema djece), od očekivanja, od svega, piše ona, i dodaje da umjetnica tvrdi da to nije “zato da bi udovoljila sebi”.

“Nije da radim samo stvari koje mi se sviđaju, radim i one koje su teške. Radoznala sam. Sloboda je za mene najvažnija stvar. Da se oslobodim od svake strukture koju ne mogu da skršim”, navodi ona.

Gleda, kaže, žene zaglavljene sa muževima koje ne vole.

“One ne krše strukture, one su u zamci” i dodaje da ne želi da bude kao one. A onda odlazi i vraća se sa magnetom za frižider sa, na iznenađenje novinarke, citatom Ajn Rand, neoliberalne heroine američke desnice, stavlja naočare i čita: “Pitanje nije ko će da me pusti, nego ko će da me zaustavi”, dodajući da joj se ta poruka dopada.

Marina Abramović će u novembru napuniti 74 godine.

“Vidi se promjena u energiji; treba da se nosite sa svim tim i treba da se nosite sa tim sa mnogo humora. Treba od svakog dana da napravite srećan dan. To je apsolutno pravilo. Rekla sam sebi da su tuga i depresija luksuz koji sebi ne mogu da dozvolim”, navodi ona.

Na pitanje da li se slaže sa tim da je najbolja djela uradila poslije 40. godine odgovorila je: “Mislim da sam uradila neke jake radove u dvadesetim i tridesetim, ali nije bilo pravo vrijeme za umjetnost performansa. Performans nije uopšte smatran mejstrim umjetnošću. Mislim da je upornost važna”.

Poslije 50 godina rada, dodaje ona, “postajete zaista zreli. Kao staro vino”.

Ulaj i ona su sedamdesetih napisali veliki manifest o životu i umjetnosti. Njen manifest “Život umjetnika” ističe važnost tišine i samoće i nudi druge korisne savjete ne samo umjetnicima, piše novinarka, i izdvaja rečenicu “umjetnik ne treba da ubija druga ljudska bića”, skrećući na nju pažnju teoretičarima zavjera. Marinu pita da li još živi u skladu s tim manifestom.

“Prilično. Ne bi trebalo da se zaljubite u drugog umjetnika, a ja sam se zapravo zaljubila u nekoga ko nije umjetnik, što je velika razlika, jer sam takve greške pravila već dva puta. Zapravo, ne, triput. O, bože, hajde da ne brojimo. Znate, ja kršim pravila”, smije se Marina Abramović.