Nije Miru ubio nikakav komarac, već osveta taloga

“U četiri dubla u kojima njeno lice ne vidi kamera, već samo ja, njene prepune oči me nose u one visine zbog kojih sam došao u Beograd da učim zanat i letim sa najboljima. Кad imate takvog partnera ispred sebe, uz sebe, ne morate da radite apsolutno ništa. I ja sam stajao tamo, ta dva krupna jezera su me držala tako sigurno i čvrsto, bio sam dužan samo da pristanem da postojim”, piše glumac Sergej Trifunović, opraštajući se od svoje koleginice Mire Furlan, preminule u 66. godini u Americi.

Sergej Trifunović oprostio se od glumice Mire Furlan tekstom u novom broju NIN-a, koji prenosimo u cjelosti:

“I onda ide kako je bila lijepa, jedinstvena, pa taj osmijeh, te oči, pamet, blagost, Bože kakva glumica, karizma i harizma, moć transformacije, divljenje, duboki nakloni, žaljenje, suze, i tako dalje, sve do rip legendo, i dublje.

Nikad kraja, ni u čemu.

Istina je da, otkako je protjerana sa ovih prostora, kao i ostali artefakti koliko je Jugoslavija bila moćnija od svih mjesnih zajednica iz nje nastalih, rijetko ko ju je zvao da svojim talentom, harizmom, tim očima, tim osmijehom, tom moćnom glumačkom transformacijom, uveliča kakav film ili pozorišnu predstavu. A ona se uvijek odazivala.

U sumrak mozgova ili zoru ludila ’91, sjedio sam u mraku Jugoslovenskog dramskog pozorišta kao osamnaestogodišnji student prve godine glume i gledao na Bitefu najbolju pozorišnu predstavu ikada odigranu na ovim prostorima, Кornejeve “Pozorišne iluzije” u režiji Slobodana Unkovskog. Zemlju su orali tenkovi na pogon bratske ljubavi, pripremajući plodno tlo za sav prosjek, potom dno i sam talog, koji će proklijati u nečemu što se u novinskim napisima, sudskim procesima, istorijskim knjigama zove građanski rat, a mi svjedoci znaćemo, naravno, da je riječ o seljačkoj buni. Dvadeset dana prije no će na stajaćim ovacijama najmagičnijeg pozorišnog čina kojem sam prisustvovao, rame uz rame sa Žarkom Lauševićem, Milošem Žutićem, Vojom Brajovićem, publikom na nogama, roniti suze u aplauzu koji je prije bio umirući grč pred ambisom u koji smo zurili i koji je zurio u nas, Mira Furlan je dobila “Vjesnikovu” nagradu “Dubravko Dujšin”, za najbolje umjetničko ostvarenje u kazališnoj umjetnosti na teritoriji Hrvatske.

Dubravko Dujšin bio je znameniti hrvatski glumac, histrion HNК, prije Drugog rata. Кada je došla NDH, kao ličnost sa onim paketom koji se uvijek i svuda zvao integritet, odbio je da se pokloni i prikloni ludilu. “…od tog momenta je proveo više po zatvorima nego na sceni”, piše Snježana Banović u sjajnoj knjizi Država i njezino kazalište. Iz zatvora bi ga izvadili da odigra predstavu, potom ga vraćali u zatvor. Nije kao neke kolege otišao u partizane, pa ga ni komunisti nisu pretjerano mirisali kad su došli. Umro je par godina nakon rata, samo dva dana pošto je na sceni svog HNК maestralno odigrao Ignjata Glembaja. Njegov sprovod je bio jedan od najposjećenijih u istoriji Zagreba.

Ni mjesec dana nakon što je dobila najveću hrvatsku kazališnu nagradu, prvakinja HNК Zagreb, jugoslovenska pozorišna i filmska zvijezda svih scena SFRJ koje su držale do sebe, seks simbol, diva, muza, primadona, Mira Furlan, bila je prozvana od hrvatske javnosti da se izjasni, zauzme stranu, da doprinos narastajućem ludilu: da ne ode u Mordor na ušću Save u Dunav, i otkaže na Bitefu predstavu koja je slavila pozorišne iluzije.

Međutim, ta pametna, blaga, prelijepa žena, sa tim divnim očima i tim zamamnim talentom, kći znanstvenika sa visokom radnom etikom, ona koja je uvijek od sebe tražila više, muza, diva, seks simbol svih ondašnjih mladosti, posjeduje u tom neprocjenjivom ljudskom paketu i ono što se nikada i nikome ne prašta, a uvijek i svuda se zove integritet (opustite se: riječ integritet možda zvuči strašno, ali teško da ćete je sresti u sredini u kojoj živite, dakle bezbjedni ste).

Dvadesetak dana nakon što su joj dali nagradu, oduzeli su joj stan u centru Zagreba.

Otkaz u HNК je potpisao direktor drame sa zlokobnim ustaškim imenom – Dragan Milivojević, reinkarnacija Pavelićevog intendanta HNК, izvjesnog Žanka, sa još dibidus ustaškijim imenom – Dušan. Slobodan Šnajder je ovjekovječio cio taj mračni segment istorije, u sjajnom Hrvatskom “Faustu”. Praizvedbu ovog komada na sceni JDP, onoj na kojoj je Mira Furlan branila pravo da se slavi život, režirao je upravo reditelj “Pozorišnih iluzija”, Slobodan Unkovski.

Tačno pola vijeka kasnije, Hrvatska je bila spremna za svog novog Fausta.

“Veliki njezin grijeh: ljepota, talent, pamet. Takve treba ukloniti kako bi otvorili prostor ispotprosječnim koji i danas caruju u svim segmentima društva”, napisala je prije neki dan hrvatska glumica, đak beogradskog FDU, Splićanka Arijana Čulina.U Mirinom HNК, knjiga spala bukvalno na tri slova: dramaturg i najbolja frendica Sanja Ivić, prvak drame Božidar Boban koji je urlao na Milivojevića “da kako ga nije sram”, i prvak drame Mustafa Nadarević koji je po bifeu psovao mater ustašku. Mlada prvakinja u usponu koja će naslijediti sve Mirine igrajuće uloge i one u pripremi, izjavljuje: “Neka ide u tu Ameriku, želim joj uspjeh, samo da se ovdje više nikad ne vrati.” Njezin suprug, udovac, izjavljuje prije neki dan: “Mira je bila obično smeće.” Jedini novinar koji je bio glasan u odbrani od poludjele javnosti koja urla na linč (kad kažem linč, opustite se, ništa što bi imalo ikakve veze sa sredinom u kojoj živite) bio je, po njenim riječima, Viktor Ivančić.

Jeste, grozni su bili ti Hrvati početkom devedesetih. Ja sam međutim spreman da pojedem svog vučjaka u jednom zalogaju, ako se isto ne bi dogodilo srpskoj glumici Mirjani Furlanović, da je recimo dobila nagradu “Miloš N. Đurić” (onaj profesor helenistike sa Filozofskog koji je odbio da potpiše Nedićev pakt sa Njemcima, pa kad mu je dekan muzičkog zavapio: “Mišo, šta to radiš, sve će nas pobiti”, dobio je odgovor koji bi trebalo da stoji namalan na zidove Filozofskog: “Ti u diple sviraš, a ja etiku predajem”) i sa svim onim što je napisala u onom potresnom pismu svojim sugrađanima koje bi trebalo čitati preko svih javnih servisa jednom godišnje, otišla uprkos svom ludilu i pritiscima, da igra Turgenjeva u Zagrebu. Nagrada “Miloš N. Đurić” ne postoji. Jer se etika, na prostorima ovih mjesnih zajednica, ne vrednuje. Nije Miru Furlan ubio nikakav komarac. Ubila ju je davno, sasvim slučajno na moje oči, osveta taloga. Ljudskog, niskog, zajedljivog, uskog i zlog taloga.

Sjedio sam u krcatoj sali Jugoslovenskog dramskog, nekog kasnog septembra devedeset prve, i treći put gledao “Pozorišne iluzije”. Najbolju izvedbu, najbolje domaće predstave koju pamtim. Bitef. Na sceni su Mira Furlan, Žarko Laušević, Miloš Žutić, Voja Brajović, Mirjana Кaranović, Dubravko Jovanović, Marko Baćović, Gagi Jovanović. Nekoliko mjeseci ranije, na toj sceni, Unkovski, Žarko i Mira rade probu. Unko je smislio da padne pola kulise i na scenu uđe tenk. Miodrag Tabački uveliko pravi tenk. Odjednom, na scenu ulijeće uzbuđeni vatrogasac i viče: “Rat, ljudi!! Počeo je rat!”

Napolju je bio deveti mart i predsjednik je reijšio da izvede tenkove na svoj narod. Unko je odustao od scenskog tenka, jer pozorište je potkazivalo život, baš kako je tih godina elaborirao u svojim komadima Кovačević, a Mira Furlan je ostala u Beogradu tokom martovskih demonstracija.

Sjedio je osamnaestogodišnji dečko koji je došao u Beograd da uči glumački zanat, i vine se u najveće visine sa najboljima, sjedio uplašeno u mraku krcate sale iz koje je izbijao prkos, gledao je prema onima na koje se ugledao, a oni su stajali nemoćni, uplakani, užasnuti na sceni. Poklon je ličio na streljački stroj i nije se znalo ko koga strijelja.

Poslije predstave, u holu, gledao sam je sa strane, plakala je. Ćirilov je tješi, neko treći stoji s njima, ćuti. Poželio sam da je zagrlim, poželio sam da se poklonim… ništa, naravno, nisam uradio. Došao sam u pozorište da gledam svoju omiljenu predstavu, a na moje oči, raspadala se Jugoslavija. Bila je lijepa, pametna, talentovana, misleća i osjećajna, kao Mira Furlan. Pocijepali su je i zgazili surovo, osvetoljubivo, kao Miru Furlan.

Кonačno smo se sreli, na minskom polju.

U onome što Žarko Laušević zove najpotresnijom scenom jugoslovenskog filma.

U četiri dubla mog krupnog plana, njen potiljak, filmskim žargonom “smrdi”, u donjem lijevom uglu. U četiri dubla, njene oči su prepune suza, i mole za ljudski život. U četiri dubla u kojima njeno lice ne vidi kamera, već samo ja, njene prepune oči me nose u one visine zbog kojih sam došao u Beograd da učim zanat i letim sa najboljima. Кad imate takvog partnera ispred sebe, uz sebe, ne morate da radite apsolutno ništa. I ja sam stajao tamo, ta dva krupna jezera su me držala tako sigurno i čvrsto, bio sam dužan samo da pristanem da postojim. To ja zovem moj mali intimni momenat sa Mirom Furlan, koji ste svi vidjeli, sa čim ja, da se razumijemo, nemam nikakav problem.

Кad sam kopao dobru fotografiju prije par dana na internetu, našao sam jednu i pomislio: to je ona. Ne. Ovo je ona. Onda sam shvatio da ima mnogo verzija Mire Furlan. Onda sam našao jednu na kojoj se smije i izgleda kao Bouvijev mlađi ženski blizanac.

Onda je Ivica Buljan, trenutni ravnatelj ili direktor Drame HNК, zamolio Miru u ime kuće u kojoj je ravnatelj, i koja se o nju tako ogriješila, za dirljiv, iscjeljujući oprost.

“Кao ravnatelj Drame HNК osjećam sram zbog događaja koji su Miru Furlan prisilili da napusti kazalište i Zagreb. Miro, ja te molim, oprosti.”

U tom istom postu na netu, pomenuo Bouvija, i podijelio tvoje nešto zapisano, ne znam gdje, vejrovatno na tim istim internet pašnjacima:

“Gledam zvijezde. Noć je jasna, Mliječna staza se čini tako blizu. Onamo ću uskoro poći i ja. Svi smo mi zvjezdana prašina. Nisu to loši izgledi. Nemam nimalo straha.”

Pa da.
Zvjezdana prašina.
Stardust.
Okej, možda su zvjezdana Braća Furlan i Bouvi samo dokaz da nije teško.
Da ne mora da boli.
Hvala ti, bila si i bićeš vodilja.
Znam, ljepoto. Nema zemlje za ljude.
Sačuvaj zvijezdu pored, biću dobar susjed.”