Novog čovjeka čine samo strah i glad

Čak ni loše ozvučenje i nestanak struje nijesu spriječili bosanskohercegovačkog pjesnika i scenaristu Abdulaha Sidrana da u nedjelju veče na „Ratkovićevim večerima poezije“ najiskrenije progovori o nekim svojim književnim i životnim iskustvima i dilemama. Nije ga mrzjelo ni da podrži svoje kritičare koji ga osporavaju i tvrde da on ne može biti važan i glavni zato što je napisao svega dvije-tri knjige.

“Da nema tih knjiga, niko ne bi primijetio da fale”, kazao je Sidran.

Trošio život

Nikada ovaj književnik nije mistifikovao poeziju, ni pjesnike. Ne voli, kaže, što ljudi daju značaj romantičarskim predstavama o poeziji kao nečemu jako važnom, o vječnosti koju je pjesnik osvojio time što je nešto napravio.

“Ne, to su iluzije i ja od njih ne živim. Trošio sam život kao alkoholičar i šahista. Više sam sati potrošio na šah nego na književnost”, rekao je Sidran.

Iako je tokom večeri u Centru za kulturu vrlo uvjerljivo čitao svoju lirsku poeziju, publici je otkrio da ne voli pjesme kad u njima preovlađuje kuknjava i žaljenje, jer je to uzaludno.

“Sa druge strane, muka mi je da lažem i pumpam neki optimizam”, kaže Sidran.

Prisjetio se perioda osamdesetih kada je pisao lirske pjesme za koje kaže da ih je u tom dobu bilo lako pisati. Ipak, nije književnost smatrao ozbiljnim poslom. Nije se ni mnogo trudio.

“Nijesam pisao kao profesionalci, zato i ne postoji moj književni opus”, kazao je Sidran.

Nerado je pristao da govori o periodu ratova na prostorima bivše Jugoslavije. Postoji jedna crta, kaže, koju ne treba prelaziti u tematizovanju tog dijela naše istorije.

“Sjećam se vremena kada je jedna strana, koju smo zvali agresorskom, krenula sa tezom i programom da mi više ne možemo živjeti zajedno. Sa druge strane, ja sam čuo i zabilježio datum kad je jedan od najvažnijih ljudi kazao da na licu mjesta treba strijeljati svakog ko izgovori riječ Srbin, komšija ili komšiluk”, rekao je Sidran.

Podsjetio je da u Bosni i Hercegovini postoji mit, kult komšiluka, koji ljudi doživljavaju kao nešto što je jače od bratstva.

“Ta tadašnja moja osjećanja su kazivala da ako je tačno da narodi ne mogu živjeti zajedno, onda je krajnja konsekvenca da je postojanje planete besmisleno. Ako ne možemo na 300.000 kilometara, onda ne možemo ni da tri miliona ili tri milijarde. Tu više nije važan prostor. Države se bore za teritorije, a teritorije puste”, istakao je Sidran.

Svojevremeno su ga, kaže, pitali je li on autor šale da u Bosni i Hercegovini ništa nemaju protiv velike Srbije, samo ako je naprave na spratove.

“Što bi nam smetalo njihovih hiljadu spratova”, kazao je Sidran uz osmijeh.

Tradicija mrtvih

Već neko vrijeme Sidran sve više vjeruje u Marksovu tezu da „tradicija svih mrtvih kao mora pritiska mozgove živih“. Ne postoji, kaže, pametnija rečenice od te Marksove.

“Bili mi svjesni ili ne bili toga, nijedan od nas nije sam svoj rezultat. Mi smo zbir, karika u nekom lancu beskrajnom, ne možemo znati šta je promisao univerzuma, Boga. Naši životi su u tom svijetu zbilja u okovima tradicija, strahova. Užasno je kazati da je sloboda u grobu, ali dok vi god imate situacije u kojima život vašeg bližnjeg zavisi od vašeg jezika, hoćete li lanuti ovo ili ono, hoćete li povrijediti nekog moćnika na 100 kilometara daleko, vi se ne možete smatrati slobodnim čovjekom”, rekao je Sidran.

U 20. i 21. vijeku Sidran je definisao tri utopije. Jedna je bila Hitlerova, o novom čovjeku, koja se pretvorila u zločinačku i propala. Druga je bila komunistička, koja je težila takođe novom čovjeku kolektiviteta. I ona je srušena.

“Ovo što je nas zakačilo stvorilo je novog čovjeka, koga nema na Darvinovoj ljestvici, pa ga ja metnem tamo neđe između gmizavca i glodara jer od ljudskih svojstava ima samo strah i glad. Ja ga zovem homo tranzicikus i imam ambicije da to uđe u nauku, ne u književnost”, rekao je Sidran uz osmijeh.

Nije bilo volje da se podrži film

Moderator večeri Goran Radojičić podsjetio je Sidrana na filmski projekat koji je trebalo po njegovom scenariju da se realizuje u Crnoj Gori. Pisac kaže da je to trebalo da bude teatralogija pod naslovom „Otac je kuća koja se ruši“.

“U Sarajevu taj film nijesu htjeli da rade, odbijen je dva puta na konkursima. Prevodila je jedna gospođa na engleski. Nije uspjela. Sa bivšim crnogorskim ministrom kulture sam se savršeno razumio i po veoma povoljnim okolnostima smo napravili ugovor da tekst može da se adaptira kako bi se radnja događala u Crnoj Gori. Obrad Nenezić je napravio prekrasnu adaptaciju, uz pomoć Branka Baletića. Tražili smo producente, bilo je kontakata sa najvažnijim ljudima, išli smo da biramo lokacije, ali nije bilo udruženih snaga da se to sklopi. Ne bih imao ništa protiv, nezavisno od finansijskih dogovora, da se to kao projekat oživi i napravi”, kazao je Sidran.