Piše: Savo Gregović
Svojom nebeskom kočijom, građenom od boja, zaplovio je u vječna prostranstva, jedan od najneobičnijih ljudi koji su hodali zemljom. Uroš Tošković, po ocjenama likovnih kritičara Evrope, jedan od najboljih crtača na svijetu u 20. vijeku, koji je rođen na Pelevom brijegu kod Podgorice, preminuo je u 87. godini u rodnom gradu.
Genijalni majstor, živio je svoju likovnu poetiku i sopstvenu slobodu, tako što je rano napustio sve lagodnosti života i okrenuo se asketizmu.
Htio je da bude pjesnik, ali je božjom promisli postao slikar. Završio je čuvenu Umjetničku školu u Herceg Novom, u kojoj su predavali Lubarda i Milunović, a koju je pohađao i čudesni reditelj Živko Nikolić. Potom je diplomirao u klasi Marka Čelebonovića na beogradskoj akademiji, odakle je kao stipendista francuske vlade upisao školu lijepih umjetnosti kod profesora Brijasona. Dvije decenije je proveo u gradu na Seni gdje je upoznao Dalija, Pikasa, Sartra… A družio se sa običnim svijetom, pijancima, izgubljenim dušama, propalicama, čija mu je patnja i sloboda odgovarala. Iz tog vremena je i anegdota kako je, navodno, slavni Pikaso htio da kupi Urošev crtež koji mu se dopao a ovaj mu je odgovorio: “Skup sam ja za tebe”. Moguće da je bilo i tako jer materijalno za Uroša ništa nije značilo. Više je spavao u podrumima Beograda, Pariza, Podgorice, Bara i Nikšića nego u hotelima u kojima je, ipak, boravio da bi “sačuvao svoju slobodu”.
Upoznao sam ga negdje u ovo vrijeme sredinom sedamdesetih u Herceg Novom. Bio je Praznik mimoze, sjedio sam sa piscima i bivšim novinarima Dušanom Kostićem i Zukom Džumhurom u bifeu “Beograd”. Ispred širokog stakla koje nas je dijelilo od ulice šetao je čovjek u vojničkoj uniformi sa starim ratnim šinjelom i puškom o ramenu, takođe starog kova. Ušao je u kafanu i tresnuo o sto štrucu hljeba koju je donio pod miškom i dreknuo: “Hladna večera”. Objasnili su mi o kome se radi, a onda se obratio Džumhuru, koji je decenijama bio vrsni karikturista “Politike”.
– Zuko, lijepo se rugaš manama ovih novih velmoža, ali može to jače. I šire. Ja stalno na crtežima ironišem, ali cio svijet. Zdravo je to.
Uistinu, smijao sa pohlepi, u dvorištvu, poltronstvu, strahopoštovanju kao samonepoštovanju, ovom vremenu skorojevića, krađe i bijede. Svakom sputavanju u samoga sebe, još više u drugoga. Ostavio je trag kakav će teško ko ostaviti u umjetnosti na balkanskim prostorima. Branio je i odbranio slobodu. Svoju, a dijelom i drugih koji su bar malo gledali njegove crteže.
“Uistinu, smijao sa pohlepi, u dvorištvu, poltronstvu, strahopoštovanju kao samonepoštovanju, ovom vremenu skorojevića, krađe i bijede. Svakom sputavanju u samoga sebe, još više u drugoga. Ostavio je trag kakav će teško ko ostaviti u umjetnosti na balkanskim prostorima.” Cudo da ste pustili ove 3 recenice da objavite, jer tu i vas opisuje izmedju ostalih.