Ovacije “Jesenjoj sonati”

Koprodukcija Grada teatra i beogradskog Ateljea 212, čijom je premijerom budvanski festival prošle godine obilježavao svoje 30. jubilarno izdanje, „Jesenja sonata”, po drami Ingmara Bergmana, u režiji Jagoša Markovića, sa velikim uspjehom se vratila na svoju „matičnu” scenu.

U dvije festivalske večeri, kultno djelo jednog od najznačajnijih evropskih i svjetskih filmskih i pozorišnih stvaralaca izvedeno je pred prepunim gledalištem scene Terase između crkava, koje je ovacijama ispratilo glumačku ekipu predstave Tanju Bošković (Sarlota), Branku Selić (Eva), Mladena Andrejevića (Viktor) i Jelenu Petrović (Helena). Prošlog ljeta, prva premijerna izvođenja „Jesenje sonate“ bila su na sceni „Vještice“ u Bečićima, zatim u Ateljeu 212, gdje je sa Markovićevom predstavom započela nova pozorišna sezona u ovoj kući, a tokom protekle godine ona se pokazala kao jedna od najuspješnijih i najzapaženijih na beogradskim scenama.

Tanji Bošković, jednoj od najpopularnijih jugoslovenskih i srpskih filmskih i pozorišnih glumica, uloga Sarlote donijela je priznanja kritike, a ovog ljeta, kao i prošlog, od budvanske publike nagrađena je aplauzima i ovacijama.

Potreba za duhovnim

“Uzbudljivih godinu dana živi „Jesenja sonata“, koja doživljava katarzu na svakom izvođenju, i sa velikim zadovoljstvom dosta smo se naigrali ove predstave. Ona je nastala, kako je Jagoš Marković govorio, iz potrebe za duhovnošću, za dubinom, tišinom, istinom i katarzom, koje su nam danas, čini mi se, najpotrebnije. „Jesenja sonata“ je možda najviše namijenjena ljudima koji su se sklonili, koji su „emigrirali” u svoju stvarnost, nadjačani bukom i prostotom, lažima i beskrupuloznošću ovog vremena, usamljeni na svaki način”, kazala je je Bošković.

Naglasila je da je u Ateljeu ova predstava još „zgusnutija“, igraju je s „bubicama“, što stvara utisak nadrealnosti.

“Ne zna se do kraja da li su se akteri drame uopšte sreli, da li se taj susret Eve sa njenom majkom Sarlotom uopšte dogodio, ili ona samo zamišlja to što želi da joj kaže. Jagoš Marković je htio da napravi upravo takvu predstavu, on je orkestrirao. Naravno, „Jesenja sonata“ može da ima i drugačiji život, takođe vrlo uzbudljiv, na otvorenoj sceni dva izvođenja na Gradu teatru ove godine, pred prepunim gledalištem koje je tako pažljivo pratilo svaku našu riječ, i toliko aplauza na kraju, čine to da i mi glumci aplaudiramo toj divnoj publici”, rekla je Bošković.

Kako je kazala, tokom trideset jedne godine, koliko traje Grad teatar, bila je čast i privilegija igrati na budvanskim scenama, kako zbog izvanrednog odabira dramskih naslova, tako i zbog fantastične publike koju je profilisao ovaj festival.

“Jedan od razloga koji me je ispunjavao radošću tokom rada na predstavi „Jesenja sonata“, koja je nešto najbolje, najljepše i najkomplikovanije što sam do sada radila u životu, jeste i to što je prva premijera bila zakazana u Budvi”, kategorična je Bošković.

Bolnije i aktuelnije

Branka Selić, koju publika Grada teatra pamti po izvanrednim glumačkim ostvarenjima u predstavama Jagoša Markovića, „Kate Kapuralica“, „Dekameron – dan ranije“, „Kokoška“, smatra da nas se „Jesenja sonata“ ove godine još više tiče nego prošle, kada je premijerno izvedena u Budvi, da ima utisak, zbog svega što se dešava u našim porodicama i ličnim odnosima i društvima, da je još potrebnija, angažovanija, bolnija, i da još više uzbuđuje gledaoce.

“Gradeći lik Eve krenula sam od toga da joj je duša na nekin način izlomljena, ali da su centar njenog bića, njeno uporište, ipak nada i vjera, snaga da traga za istinom, da ne zatrpava svoj život lažima, a mislim da to većina ljudi danas izbjegava, što je negdje i uzrok mnogih naših nesreća, ličnih, intimnih, pa i onih društvenih, kolektivnih. Ako pogledate ovaj Bergmanov tekst, onda vidite s kakvom ozbiljnom nacijom imate posla, koliko je to sve duboko promišljeno, koliki se značaj daje i čovjeku i nečemu što je duhovno”, kaže Branka Selić.

Ona ističe da cijela ekipa jako voli ovu predstavu, da je igra sa mnogo emocija. Ona sama je srećna što je ponovo u Budvi.

“Moji važni glumački počeci vezani su upravo za predstave Jagoša Markovića i gostovanja na festivalu Grad teatar, i kad se osvrnem i napravim nekakav vremeplov, ne mogu da vjerujem da je toliko godina proteklo od tada. Divna je budvanska publika, uvijek ponese glumce, kao i ljudi koji rade ovaj festival, i koji se tako grčevito bore da on opstane. Grad teatar treba da bude primjer kako moramo da se borimo za kulturu, jer je najlakše dići ruke od svega, i dopustiti da pobijede vulgarnost i prostota. Ovaj festival je taj glas građanstva, kulturne, društvene i svake druge emancipovanosti i osvješćenosti, i fantastično je što uprkos svim teškim okolnostima još traje, i što ga dio Budvana još čuva”, ističe Selić.

Poezija performans Dragana Boškovića

Književni program Grada teatra nastavlja se večeras u 21 sat gostovanjem pjesnika Dragana Boškovića, koji je na ovdašnjoj javnoj sceni poznat i kao esejist, naučni radnik, autor više monografija u Srbiji i u inostranstvu. Bošković je laureat brojnih nagrada za poeziju, kao što su „Matićev šal“, „Brankova nagrada“, „Branko Ćopić“…, a prevođen je na engleski, španski, japanski, poljski, češki i slovenački jezik. Na Trgu pjesnika Bošković će se predstaviti zbirkom poezije „The Clash“, koja je nastala, kako je izjavio, iz svih gena kulture, rokenrola i njegove lektire. Ako nam je kultura omogućila da vidimo, čujemo, pišemo, čulno osjećamo i sanjamo što je opšte mjesto savremene epistemologije onda je to iskustvo jedino i samo naše lično iskustvo. Sve što kulturno jesam, sve kulturno moje, sakupljeno je u „Clashu“. Performans čitanja poezije, pod nazivom „The Vocal Clash“, izvode: Dragan Bošković Džo Stramer, Aleksandra Stojanović Toper Hedon, Slavica Nikolić Pol Simonon, Danica Savić Mik Džouns.