Popović: Nadnacionalni patriotizam je kapitulantska utopija

Na pitanja crnogorske identitetske politike u postreferendumskom vremenu književnik Milorad Popović za Pobjedu kaže daje samo slojevitom analizom, dijalektičkom metodom, moguće razumjeti geneze i suprotnosti iz kojih izvire nestabilni nacionalni identitet, čiji se proces konstituisanja još nije dovršio. On akcentuje protivrječnosti, gotovo šizofreni nesklad između pojedinih segmenata spoljne i unutrašnje politike prevashodno u kulturnoduhovnom domenu koji su u većini zemalja kompatibilni i kauzalno povezani.

“U spoljnopolitičkom pogledu evidentni su izuzetni uspjesi koji su rezultirali ulaskom u NATO i uspješnim približavanjem Evropskoj uniji, dok je u unutrašnjoj politici vidljiva temeljna kontroverza; relativnog ekonomskog napretka, i s druge strane, velikog nesnalaženja u kulturnoobrazovnoj i duhovnoj sferi. I površnom analizom lako je zaključiti da je Crna Gora danas u znatnoj mjeri kulturna i duhovna kolonija. Da ovo nijesu samo tlapnje ili tipične nacionalističke frustracije, može se uvjeriti svaki dobronamjerni izvanjac koji posjeti crnogorske crkve i manastire, ljetnje festivale, knjižare, sajmove knjiga, književne manifestacije”, naglašava Popović.

Fenomenološki kazano, on ističe glavne slabosti crnogorskog nacionalnog identiteta, koji presudno utiče na unutrašnju (ne)stabilnost i nesigurnost u planovima za budućnost. Kako kaže, one su u tome što savremenom državotvornom političkom pokretu u Crnoj Gori nije prethodilo kao u većini balkanskih i evropskih zemalja tzv. buđenje naroda iliti kulturni preporod, prije nastanka Jugoslavije ili u postkomunističkom dobu.

“U vrijeme raspada Jugoslavije sve političke i kulturne elite izašle su s nekakvim nacionalnim programom, dok se većina Crnogoraca priklonila velikosrpskom poimanju jugoslovenstva, jer komunistički pokret u Crnoj Gori između dva svjetska rata i njihovi nasljednici u titoističkoj državi nijesu imali dovoljno znanja i političke svijesti da reinterpretiraju i prevrednuju kanone stare velikosrpske škole o pitanjima jezika, crkve, kulturne i političke tradicije… Crnogorskim komunistima istorija je počinjala Vukovarskim kongresom i pošto su vjerovali da su titoizam i Jugoslavija vječne kategorije, smatrali su da formalna ravnopravnost Crne Gore u Federaciji obezbjeđuje crnogorskoj naciji svijetlu budućnost. Tako su učenja Belića, Cvijića, Skerlića, Erdeljanovića, Ruvarca, B. Petronijevića. ostali neupitni kanoni, u svojevrsnom sinkretizmu sa nazovi marksističkim poimanjem crnogorske nacije”, istakao je on.

Prema njegovim riječima ovakav pristup stvorio je kolebljivu nacionalnu svijest lišenu suštinskih spoznaja o kulturnoj i političkoj samobitnosti.

“No, partijska ideologija rigidno je suzbijala svako kritičko preispitivanje zadate doktrine o crnogorskoj naciji. Stoga je krajem šezdesetih godina prošlog vijeka grupa od desetak kritičkih intelektualaca, čiji je rodonačelnik Radoje Radojević, bila izolovana, partijski prokazana, bez uporišta u naučnim i umjetničkim institucijama u Crnoj Gori. Još sredinom osamdesetih godina na Cetinju, koje je u nacionalnom smislu, bilo i ostalo, najviše crnogorsko nas nekolicinu iz Književne opštine Cetinja smatrali su eksentricima, egzibicionistima. Ovaj intelektualni pokret u nekoj mjeri se omasovio i jasno se diferencirao nakon pobjede Miloševićevih pristalica u Crnoj Gori, kao reakcija na brutalno negiranje crnogorske kulture i nacije”, kazao je Popović.

Pojasnio je da odvajanje Mila Đukanovića od politike Slobodana Miloševića 1997. crnogorski indipendisti nijesu spremno dočekali, premda je procrnogorskoj i prozapadnoj politici bio nužan cjeloviti nacionalni kulturno-obrazovni program, koji će u mogućoj mjeri dubinski i trajno mijenjati konstruisanu mitološku svijest i stereotipe o beznačajnosti i provincijalnosti Crne Gore.

“Strateški program nije stvoren ni poslije referenduma 2006, što će se ubrzo pokazati kao jedan od najvažnijih nedostataka obnovljene države”, rekao je Popović.

On primjećuje da je svaki emancipatorski nacionalni pokret u potonja dva vijeka u Evropi imao svoje političke i kulturne korifeje.

“U Crnoj Gori, nažalost, danas nemamo intelektualaca koji će jasno, cjelovito i nepotkupljivo ukazivati na očigledne protivrječnosti i promašaje. Naši odličnici više vole, onako s visoka, kritikovati Petroviće Njegoše što u 19. vijeku nijesu više učinili u konstituisanju crnogorske nacije, nego što će sami ponuditi proaktivna rješenja, strpljivo i kreativno dovršavati one važne poslove koje naši prethodnici sticajem okolnosti nijesu uspjeli. Uprkos svemu, Milo Đukanović je potonjih dvadeset godina vodio Crnu Goru, gotovo neokrznutu kroz mnoge zamke i opasnosti, od NATO bombardovanja 1999, referenduma 2006. do pokušaja državnih udara 2015. i 2016. i pokazao državnički talenat i snagu koja se može mjeriti sa pregalaštvom naših starih vladara”, naveo je on.

No, kaže Popović, Đukanović nije, poput dinasta Crnojevića i Petrovića Njegoša, zaljubljenik u književnost i umjetnost, nema mesijanske prosvjetiteljske ambicije bengurionovskog i ataturkovskog tipa, nije je strasni nacionalista poput Franja Tuđmana.

“Njegov hladnokrvni i pragmatični pristup nacionalnom pitanju bio je svojevrsna prednost u vrijeme osamostaljivanja nije uletio u zamku strasnih nacionalističkih prepucavanja ali u trenutku kad je nakon 21. maja 2006. trebalo dovršiti proces nacionalnog i državotvornog sazrijevanja, on i njegovi bliski saradnici iz kulturno-političke sfere nijesu bili dovoljno spremni i edukovani za ovaj najzahtjevniji zadatak sadašnje generacije, bez kojega nema stabilne, demokratske i održive Crne Gore”, konstatuje Popović.

Kako kaže, Đukanović je procijenio da on ne treba arbitrirati u suptilnim jezičkim, kulturnim i duhovnim pitanjima i prepustio je ovaj posao djelatnicima za koje je mislio da to znaju, što se pokazalo pogrešnim.

Popović smatra da Milo Đukanović “u narednih pet godina predsjedničkog mandata mora radikalno promijeniti odnos prema identitetskoj politici i osloboditi se naslijeđenih zabluda, na primjer, da će ekonomski napredak presudno uticati na snaženje nacionalne i državotvorne svijesti” i podsjeća da smo gotovo svakodnevno svjedoci nekažnjivog ponižavanja državnih i nacionalnih simbola.

“Crnogorce nazivaju zajednicom bastarda, volova i komunističkog okota; u ovoj zemlji sve manjine i ugrožene zajednice, osim Crnogoraca, zakonom su zaštićene!? Javni djelatnici u domenu kulture koji su ostali dosljedni bez obzira na političke i stranačke mijene u zalaganju za kulturna i nacionalna prava Crnogoraca danas su najusamljenija i najizolovanija grupacija u Crnoj Gori”, kazao je on.

Popović naglašava da ih aktuelna Vlada ignoriše, a s druge strane, opozicioni mediji, pogotovo koncern Vijesti, neprestano ih drži na stubu srama, kao natražnjake, klijenteliste i poltrone.

“Ipak, glavni doprinos ovako sumornoj slici stanja nacije više od oportunizma i bezidejnosti DPS-a dali su nekadašnji indipendistički protagonisti iz sfere politike i medija. Najprije je Slavko Perović pokušao tajni pakt s Peđom Bulatovićem, nakon toga je Miodrag Perović, vlasnik Vijesti, napravio akciono jedinstvo s vojvodom Mandićem, i onda je medijski mogul uoči pokušaja državnih udara 2015. i 2016, vođenih iz spoljnih centara, vrbovao Ranka Krivokapića. (Biće zanimljivo kad se objelodani uloga nekih čelnika SDP-a, a pogotovo Željka Ivanovića-Rubljova suvlasnika Vijesti u pripremama planiranih krvavih prevrata, 24. oktobra 2015. i 16. oktobra 2016. IvanovićuRubljovu je od čelnika DF-a i njima bliskih biznismena, iz specijalnih ruskih fondova, za propagandne usluge, transferisano par miliona dolara)”, zaključio  je Popović.

Osvrnuvši se na neuralgično pitanje neriješenog statusa Crnogorske pravoslavne crkve, podsjeća na tezu Samjuela Hantingtona koji kaže da je u pravoslavlju Bog mlađi Cezarev brat.

“Od raskola 1054. godine, ortodoksna crkva je uvijek bespogovorno služila svaku vlast. Srpska pravoslavna crkva vjekovima je metanisala turskim vezirima i ostalim okupatorima, potom i Josipu Brozu Titu danas je i u omraženoj „ustaškoj” Hrvatskoj veoma smjerna i ponizna-a ovdje pokazuje neprijateljstvo prema državi samo zbog toga što još misle da je Crna Gora slaba i sklona nestanku. Sadašnje crkveno stanje dugoročno je neodrživo: ili će se SPC primorati da poštuje zakone Crne Gore ili će ova institucija, zajedno sa svojim vanjskim i unutrašnjim pristalicama i saveznicima, vratiti Crnu Goru u gravitacionu orbitu Beograda i Moskve. Ni crnogorska nacija dugoročno ne može opstati ukoliko se status Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi ne vrati u stanje koje je bilo prije Podgoričke skupštine 1918. Ovo je, dakle, juče i danas, par excellence, političko pitanje koje je nerazdruživo povezano sa sudbinom svake države s pravoslavnom većinom, o čemu svjedoči i akt Aleksandra Karađorđevića, kojim je ukinuo autokefalnost Crnogorske crkve”, zaključio je Popović.