Preminuo Uroš Tošković

Jedan od najboljih crnogorskih umjetnika, Uroš Tošković, preminuo je u 87. godini života.

Rođen je u Pelevom brijegu 1932. godine. Srednju umjetničku školu je završio u Herceg Novom. Posljednje godine života proveo je živjeći asketski u Podgorici i Baru gdje je i stvarao. 1956. godine kao stipendista francuske Vlade u Parizu završava Školu lijepih umjetnosti kod Morisa Brijanšona.

Tošković je o sebi znao reći da jeste ludak, ali i nešto više od toga. Da bi se ovakvo samoodređenje opravdalo služi uvriježeno mišljenje da je Uroš Tošković jedan od najboljih crtača 20. vijeka.

Uroš Tošković, crnogorski slikar i jedan od najboljih crtača u svijetu svih vremena, ovako je govorio o slikaru Pablu Pikasu:

“Pikaso je genije koji je za svaku fazu u životu imao drugu ženu. Zaustavljao sam ga u Parizu i pitao: jeste li vi Pikaso? Da, ja sam Pikaso. Ja put njega, on produži. Mali, zdepast. Zna Petar Omčikus. Kad dođe na izložbu glava mu kao čioda, trapav. Nigdje se nije pojavljivao, vrlo loše je govorio francuski. Ali imao je neke žive oči koje su sve vidjele…”

Kritičari o Toškoviću

Uroš Tošković jeste slikar svoga doba i njegove slike pokazuju isti onaj užas koji pokazuju sve umjetnosti 20, i 21. vijeka. To su uglavnom avetinjski portreti sa kojih izbija posebno uvjerljiv dah užasa.

Podsjećaju na slike Frensisa Bejkona, ako se odstrani „realistična“ crta Bejkonovog slikarstva. Reklo bi se da je Tošković sa ovim slikarom srodnik u umjetnosti, ako bi se tražila neka paralela sa svijetom.

Ipak, drugi aspekt povlačenja paralela je daleko sadržajniji – Uroš Tošković je umjetnik koji dolazi sa područja Crne Gore i teško se može zaobići misao da je on zaista jedan u nizu velikana iz Crne Gore koji pričaju o đavolu. Demonsko u Toškovićevim slikama možemo uočiti i u djelima Živka Nikolića u filmu, Miodraga Bulatovića i Mihaila Lalića u prozi, te Novice Tadića u poeziji.

To je isti đavo i biće da ga oni dobro poznaju. Ukoliko bismo se usudili da krenemo u potragu za tim đavolom, vjerovatno bismo morali zaviriti u kolektivno nesvjesno žitelja tog podneblja, ali i to samo na prostorima sa kojih su potekli.

Toškovićev kliše je vrlo radikalan, pa je kao pojava zaista velika atrakcija. On je bradati starac crnih ruku koji kao da uživa u činjenici što može to biti, a da ne bude to. Možda Tošković kada je sam razmišlja kolika je razlika od života ludog slikara na plažama Bara naspram istog takvog života u Parizu. I jedno i drugo je iskusio. Bio je to isti čovjek i isti slikar, no da li je ludilo bilo isto.

To nikad nećemo saznati, kao ni o čemu razmišlja kada je sam. A možda bi bilo zanimljivo.

A kako bi sve izgledalo da se Tošković opredijelio za drukčiji način života? Da je obrijao bradu kao Dado Đurić i da živi na jugu Francuske, recimo. Ili da umre gladan kao Nikolić ili Tadić? Ili da bude uredni gospodin kao razočarani Lalić, samoživi šeret kao Bulatović?

Svakako bi priča o Urošu Toškoviću bila drukčija, iako bi slike bile iste i iako bi to bio isti onaj najbolji crtač XX vijeka. Svi su oni veliki umjetnici, a rekli smo da je opisani đavo njihove umjetnosti isti đavo, to navodi na zaključak da bi se ipak Toškovićevo ludilo moglo odvojiti od njegove umjetnosti.

Njegova umjetnosti ne proishodi iz prikazanog ludila, naprotiv, ludilo u njoj pronalazi svojevrstan alibi. Tošković ne bi bio lud da nije veliki slikar, ali vrlo vjerovatno ne bi bio veliki slikar da je a priori onako lud.

Objektivan pogled na Toškovićevo ponašanje ili razložno slušanje onog što priča, navodi na utisak da se ne trudi posebno u demonstraciji ludila. Prilično siromašno ludilo kakvih ima na svakom koraku, ali ipak sa pedigreom.

Zašto je, naposljetku, Tošković odlučio biti onoliko lud koliko je potrebno da bi se ljudi čudili?

Odgovor na ovo pitanje bi mogao biti ujedno i odgovor na pitanje o čemu razmišlja kad je sam. Tošković razmišlja o smrti kada je sam, a uz strah od smrti dolazi i strah od anonimnosti.

Tako Tošković sam sebe razdvaja od svoje umjetnosti jer nije dovoljna besmrtnost velikog umjetnika, tu postoji jasan i užasan strah od vlastitog nestajanja i taj strah se tjera na svaki način.

B.Marković