To je mogla samo Milena, da ujedini u obožavanju sve ljude

Piše
Branko Rosić

Postoje oni spontani kadrovi sa utakmica, ono kada nastupi trenutak istovjetne reakcije hiljade ljudi pa se to slije u huk moćnih decibela. I nijedno izrežirano navijanje ne proizvede takvu emociju.

Prisustvovao sam tome nekoliko puta, a pamtim jedno koje nije bilo vezano ni za kakav sport. Bilo je to u Sava centru, na FEST-u, na dodjeli nagrade “Beogradski pobednik”. U svim tim decibelima frenetičnosti koji su pratili izlazak i primanje nagrade velike filmske dive, u jednom momentu Milena je izgubila ravnotežu i pala. I svaki onaj tihi uzdah se sjedinio i konvertovao u huk koji je ispunio Sava centar. Bilo je to najduže “Oooohh” izgovoreno u toj dvorani. A onda se gospođa Dravić podigla i dobila aplauz koji je zaljuljao konstrukciju stakleno-betonskog kongresnog centra u Bloku 19. I tada sam pomislio da to može samo ona. Da ujedini u obožavanju sve ljude u toj sali.

Sjetimo se samo posljednjeg Pulskog festivala kada je dobila dvocifrenu minutažu stojećeg aplauza. Pa oduševljenje ljudi prilikom njene šetnje tim hrvatskim gradom.

Trudim se da ne budem gnjavator, ali u ovoj profesiji je to nemoguće izbjeći. I ja sam gnjavio Milenu. Gnjavio sam je za intervju, i to u periodu bolesti Dragana Nikolića. A mediji su bili nesnosni tih dana i mjeseci. Sjećam se da sam nadomak omiljenog Draganovog kafića na Vračaru čitao tabloidnu licitaciju sa dužinom preostalog Nikolićevog života. I tada me je bilo sramota profesije, lešinarstva, pa sam jedva okrenuo telefon ali samo da bih pitao kako je Dragan.

“Sve je otišlo i čitava moja koncentracija je posvećena samo jednom – da Draganu bude bolje i da ja učinim sve koliko je u mojoj moći da mu pomognem. Da zaštitim njegov život ali i njegovu umjetnost. Jer da se razumijemo, počeli su da ga ponižavaju. Dragana su debelo ponizili. Dragan i ja smo ljudi istog kova. Mi nismo nikada bili zaštićeni. Nas niko i nikada nije štitio, a ja sam vidjela da su mnogi bili zaštićeni. I sad vidim neke za koje mogu reći da su i problematične ličnosti a da su ipak zaštićeni. Nas dvoje smo izlazili toliko u susret ljudima. Napravili smo karijere mnogima i mislim da nismo zaslužili to što se desilo”, ispričala mi je u tom intervjuu.

I sada kada to vratim, znam da mi je Milena izlazila u susret, da je shvatala moju upornost i da mi je zbog nekog uspostavljenog povjerenja izašla u susret i dala mi intervju u tim jezivim po nju danima. Da mi učini, jer njoj intervju nije trebao. U tom periodu naročito. Ali, daj da učini čovjeku koji nije iskoristio nijedan privatni telefonski razgovor i te povjerljive telefonske impulse pretočio u novinarsku ekskluzivu. Nikada nisam pretakao Draganov zdravstveni karton, a ni njen, u novinarske šlajfne. Mislim da sam tu položio ispit, pa smo se ponovo našli na mjestu gdje smo se obično nalazili – kod “Trande” na Vračaru. A u tom restoranu kelneri nisu smjeli da prihvate da vi platite račun koji ste napravili sa Milenom. Plaćala je uvijek isključivo ona i zato konobari nisu htjeli da je ljute.

“Ne znam koji izraz da upotrebim za ovo stanje bespomoćnosti. Za stanje jedne velike beznadežnosti. Možda drugi vide procvat. Žao mi je, a sigurna sam da bi mnogi ljudi željeli da pomognu ovoj zemlji van partijskih krugova. Ali se takvim ljudima ne daje mogućnost jer ovdje moraš biti opredijeljen”, pričala je.

Brkam ponekad gradsku geografiju, ali Milena i Gaga su za života postali mitske ličnosti ne samo cijele bivše Jugoslavije već i Čubure s prelaskom na Vračar. U tom rejonu nisu samo kelneri znali za pravila. U tom graničnom pojasu Vračara i Čubure i prodavci, vlasnici radnji i agencija su bili njihovi. Umio sam da vraćam njene fotografije u prodavnice, turističke agencije u okolini da ne bih zvonio na vrata kada je Draganu bilo loše. Svi su na tim kvadratnim metrima Vračara ili Čubure bili “Milena i Dragan” i ja sam to vidio u praksi.

Tih dana, kada je Draganu bilo malo bolje, radili smo drugi dio intervjua. I ona se iskrala iz kuće. Diktafon je snimao epizode iz njenog života: njen film u čuvenom londonskom Oksford stritu, druženje sa Bartonom kome nije priznala da joj je idol, večera sa Hičkokom… I dok je diktafon upijao te jedinstvene trenutke Mileninog života, zatresao je njen telefon kafanski stolnjak kod “Trande”.

Zvao je Dragan koji ju je uhvatio u “prevari” – da daje intervju iako ni njoj ni njemu intervjui ne trebaju. Naročito tada. Rekla mi je da se Dragan ljuti što priča za novine, da je pita “Šta će joj to?” ali udijelila mi je još jedno parče života pretočeno na kilobajte memorije koje sam upamtio i bez pomoći diktafona.

“Ovdje je došlo do velikog poniženja umjetnika. Nestalo je ushićenja, uzbuđenja koje se dešava pred premijeru kada se osjećaš odgovornim pred publikom. Tom publikom koja danas gleda četiri rijalitija dnevno. To je tragedija za mlad svijet. Ondašnja zemlja imala je dvadeset dva miliona ljudi sa kinematografijom koja je izbacivala 100 filmova godišnje. Samo se u Srbiji snimalo tridesetak filmova godišnje. I pozorišta su išla na svjetske turneje. Bio je i jedan sasvim drugačiji odnos prema kulturi. Danas kultura ne interesuje ovu zemlju i to se po svemu vidi. Nestali su nam bioskopi i zato sam se divila ovoj djeci koja su pokrenula bioskop “Zvezda”. Nedavno sam bila u Vrnjačkoj Banji – malo mjesto, ali imate jedan bioskop i ja sam mu se poklonila. Poklonila sam se tom bioskopu. Ako pretenduješ da budeš metropola, a Beograd želi da to bude u cijelom regionu, kako da budeš to bez bioskopa, bez muzeja? To je stvar koja je nedopustiva”, kazala mi je.

Mislim da Dragan nije nikada ni čitao taj intervju. Mislim da je to bio posljednji veliki intervju Milene Dravić za novine. Ne mislim, nego sam siguran da mi je bilo mnogo žao što su mi roditelji mrtvi pa nisu vidjeli taj moj razgovor sa njihovom omiljenom glumicom. To je ono kad hoćeš nešto da kažeš roditeljima ali nema šanse.

U danu nakon što sam dobio odlikovanje britanske kraljice Elizabete II, zazvonio mi je telefon. Na displeju je pisalo “Milena Dravić”. Rekla je da je sinoć saznala za moju nagradu, da je bilo kasno veče kada je to vidjela u vijestima, pa me zato nije pozvala odmah. Ali zato zove ranom zorom jer nije htela da mnogo zakasni sa čestitkama. Zvala me je u danu kada je ona dobijala ogromno priznanje – “Dobričin prsten” – dokazavši koliko je imala u sebi prostora da misli o drugima. U danu kada i sama dobija ogromno priznanje, i već duže vrijeme bolesna, nije željela da zakasni sa čestitkama nekome drugome.

Na današnji dan prošle godine preminula je Milena Dravić.