Velike pisce citiraju i prijatelji i neprijatelji

“U godini u kojoj se obilježava 170 godina od štampanja “Gorskog vijenca” raspravljamo o Petru II Petroviću Njegošu kao velikom pjesniku, filozofu i geniju, ali ne i o onome što je on na prvom mjestu bio dramski pisac”, kazao je crnogorski reditelj Blagota Eraković na tribini “Njegoš naš nasušni”, koja je priređena u KIC-u “Budo Tomović”

PRETEČA CRNOGORSKE REŽIJE

“Njegošem se bavim već pedeset godina i uradio sam osam inscenacija njegovih djela, a na moje veliko zaprepašćenje niko nikada nije raspravio ono što je Njegoš stvarno bio dramski pisac. O njemu mnogo slušamo posljednjih dana i on zaista jeste sve ono što kažu veliki filozof, pjesnik i za mene veliki državnik, ali ako idemo onom logikom ‘Šta je pisac htio da kaže’ pisac je htio da piše drame, i pisao je drame. Naša dična akademija nauka i umjetnosti upravo ovih dana raspravlja o Njegošu, a niko ne pominje da je Njegoš bio preteča crnogorske režije. Takođe, na FDU imate smjer Dramaturgija, a Njegoš se ne izučava kao dramski pisac”, ističe Eraković, te dodaje da je Njegošev “Lažni car Šćepan Mali’ jedna od šest najvećih drama napisanih na južnoslovenskim jezicima.

“Tu mislim na ‘Dunda Maroja’ Marina Držića, ‘Sumnjivo lice’ Branislava Nušića, ‘Banović Strahinju’ Borislava Mihajlovića Mihiza, ‘Hasanaginicu’ Ljubomira Simovića i ‘Maratonci trče počasni krug’ Dušana Kovačevića. Ali, preteča svega toga je ‘Šćepan Mali’. Normalno da se Njegoš sa Šćepanom Malim posprdava jer je prekinuo vladavinu loze Petrović Njegoš. Ali kako? Na jedan izuzetno kreativan, gotovo nadrealistički način”, kaže Eraković i dodaje da o “Gorskom vijencu” ne treba mnogo pričati, jer je u pitanju čisto dramsko djelo pisano pod uticajem starih helenskih pisaca.

UZALUDNE RASPRAVE

“Ako bismo dramaturški krenuli da obrađujemo ‘Gorski vijenac’, on čisto i jasno počinje sa jednog globalnog stanovišta, pa prelazi na jednu tezu koju smatram isključivo pravoslavnom “Bog se dragi na Srbe razljuti za njihova smrtna sagrešenja” Njegoš je, kada je govorio ‘srpski’ mislio na pravoslavni, ništa više. Kada sestra Batrićeva uzima jatagan i počinjava samoubistvo, do kraja se ništa drugo ne pominje se samo Crna Gora i Crnogorci. Dakle, u pitanju je potpuno vješto pisan dramski tekst koji, za onoga ko hoće da ga čita bez opterećenja, potpuno je jasan. Zato se mnogi i zalijeću na ‘Gorski vijenac’. On može biti tumačen na različite načine, kao i svako veliko djelo”, kaže on i nastavlja da je Njegoš “Gorskim vijencem” prije svega želio da proslavi Crnu Goru i njenu slobodu.

Eraković se osvrnuo i na rasprave o tome da li Njegoš genocidni pisac.

“Molim vas, te zablude koje su, zapravo, nepoznavanje stvari i lupetanja, da je Njegoš antiislamista, anti-ovo, anti-ono su uzaludne. Treba prije svega znati da je on bio na visokom položaju u jednoj crkvi koja se zove pravoslavna i naravno da se svi, koji stoje na čelu crkava, bore da pridobiju što više vjernika, a bune se kada se vjernici osipaju. Nema velikog pisca u svijetu koga ne citiraju svi i prijatelji i neprijatelji”, naveo je Eraković.

U jednoj primitivnoj zemlji kakva je bila Crna Gora rodi se čovjek koji po svakom svjetonazoru ima apsolutno globalni intelekt, evropsku inteligenciju i obrazovanje. I zato smo veliki dužnici Njegošu, ističe on.

“Jedan je od najvećih metafizičara u svjetskoj literaturi i dug se mora vratiti. Kada se kaže Crna Gora, to je jednako Njegoš, sa svim njegovim vrlinama i manama. Literatura je jedini civilizacijski trag po kojem se prepoznaje vrijeme u kom se nešto dešavala. Sve ostalo je ‘odi mi, dođi mi’ i mislim da Njegoš zaslužuje da ga istražujemo ispočetka”, zaključio je Eraković.