Kultura

Vito Nikolić: Tri male priče za svečani defile

Crnogorski boem i naš Jesenjin, čuveni pjesnik Vitomir Vito Nikolić napustio nas je prije 24 godine, ali njegovi stihovi i dalje odišu ljubavlju, nostalgijom, osjećanjima bola.

Prolaznost života, starost i bolesti, smrt, beskućništvo i samoubistvo su samo neki od motiva koji se pojavljuju u Vitovim pjesmama.

U nastavku pročitajte dio iz njegove knjige “Dobri duh Nikšića”.

Uvertira

Tri velika druma utaču se u moj grad… Onaj sa planina, durmitorski, kojim dolaze ugojena krda, miris katuna i snjegovi, drum hercegovački, koji donosi žege, vino i Konavljanke i drum pješivački, kojim se prikradaju meke jugovine, šaputave kiše, jesen i … ratovi.

Nesrećan sam pomalo zbog ta tri druma dolazeća: nikad nijesam mogao da budem na svakom od njih istovremeno, pa da odjednom – tri puta uđem u moj grad, u tu veliku bjelinu široko rasutu poljem, koja tako neodoljivo liči na srdačan osmijeh prijateljskog lica.

Meko sam onesrećen tom naivnom djetinjastom željom što se uvijek iznova javlja pri svakom povratku, pri svakom novom susretu i koja, eto, uvijek ostaje neostvarena. I boli – tiho, srećno, kao gimnazijalska ljubav.

Prva priča

To je ostalo iz djetinjstva, taj čudni utisak da drumom pješivačkim dolaze ratovi. Valjda od onog dana kada se iznad Budoša pojavilo crno jato bombardera? Ili, možda, još od ranije, od one večeri koja je bila tamnija za dvije hiljade crnih košulja, koje su došle odnekud iz Albanije, da se ugrade u crnu branu pred slobodom, koja je tih prvih ustaničkih dana bila tako blizu gradu? Ne znam tačno od kuda taj utisak, stravičan i taman, ali on se duboko urezao u dječačku svijest i ostao u njoj da i danas zaboli, obično ovako, u večeri pretprazničke, pod šumnim zastavama, pod slapom vatrometa. Uoči svakog slavlja bljesne u sjećanju ta davna slika, potraje trenutak-dva u svoj svojoj svirepoj ružnosti i ode, da bi iza nje ljepota moga grada ostala potpunija, svjetlija.

Da, ratovi dolaze otuda, iza Budoša, drumom pješivačkim.

Ratovi i tamne vode jesenje…

Nekom današnjem dječaku Budoš sigurno neće ostati u takvom sjećanju, jer on nikad nije vidio zlokobno jato aviona i crne košulje, on nikada nije vidio Budoške bare poplavljene prljavomutnom vodom koja je u sutonima, ćutljiva i crna, ličila na nesreću, veliku, podmuklu nesreću, koja će iskoristiti prvi mrak da se privuče gradu i da ga zauvijek zarobi svojom tamom.

Današnji dječak će zapamtiti Budoš po nekom izletu, po nekom uspjelom veslačkom takmičenju, održanom na nekom od jezera u njegovom podnožju. Ili će ga, možda zapamtiti po lijepoj prostranoj slici koja se sa njegovog vrha pruža, tamo – na pitomu Bjelopavlićku ravnicu i ovamo – na bijeli veseli grad pun sunca, koje se, kao neka snažna riječ završava uzvičnicima željezarinih dimnjaka.

I ja ću se vremenom sigurno osloboditi tog neprijatnog utiska vezanog za Budoš, tog rata i tih stravičnih jesenjih voda, ali nikada neću zaboraviti da je sve to zaista bilo.

Jep – slavlja su ljepša…

I mi u njima ljepši za jedno stradanje i veći za jedan trijumf.

Druga priča

Zmajevića han… Ombla… Oko krupačko…

Kako to zvuči arhaično, a još do juče to su bili izvjesni pojmovi, orijentacione tačke jučerašnjeg Nikšića prema istoku, sjeveru i zapadu.

Mi to danas zovemo: Željezara “Boris Kidrič”, Drvni kombinat “Prvi maj”, Krupačko jezero…

Beć sjutra moći ćete da se kladite s Nikšićaninom o starim imenima mjesta i da budete sigurni da ćete tu opkladu dobiti. Dođavola, ko se još sjeća nezgodnog imena ubogog potočića čije je korito otprilike išlo ispod hotela “Onogošt”, ispod novih željezarinih zgrada, pokraj bolnice i gubilo se negdje ispod Ulice Vuka Mićunovića? Ko danas uopšte i zna da je postojao taj potočić?

U Nikšiću zaista gori sve što izgorjeti može. Na snažnom plamenu vremena malo šta ostaje od starog. Svaki čas tu i tamo, kao osmijeh, zablista fasada neke nove zgrade, nove škole, nove bolnice…

Gori…

I toplo je od tog sagorijevanja. Radosno.

Ali, nešto ipak neće sagorjeti. Ostaće da traje u tišini taj kutak oko “manastira”, taj kutak za koji je jučerašnji Nikšićanin bio vezan i svojim rađanjem, i svojim đakovanjem, i svojom prvom ljubavlju, i svojom nedjeljnom razonodom i, konačno svojom smrću.

Ne znam da li je tamo Zavičajni muzej slučajno, zbog nedostatka nekih boljih prostorija, ali je sasvim zgodno što je baš tamo. Ma koliko bila ozbiljna ta ustanova, ona bi na svakom drugom mjestu u ovom malom gradu djelovala grubo, čini mi se. Ovako, naš muzej je umuzejio pravo srce nekadašnje palanke – školu, crkvu, nekadašnje igralište, park i groblje.

Treća priča

Ovo u stvari i nije priča o mom gradu, već nekolike slike koje me uvijek podjednako raduju kad god ih vidim.

Postoji jedna željeznička rampa, tamo, na južnoj periferiji grada. Ona obezbjeđuje prelaz preko pomoćnog željezničkog kolosijeka koji vodi do utovarne rampe Rudnika “Boksiti”. Pet-šest puta dnevno ona se spušta, zatvarajući put prema Titogradu. Dovoljno je da ostane samo pet minuta zatvorena, pa da se sa obadvije strane nađe po desetak raznih vozila. Neugledna je i nezgodna ta mala rampa, nju će, možda, uskoro dići, ali ja volim da u trenucima njenog zatvaranja budem negdje blizu. Uživam da vidim zaustavljeni krvotok snažnog, mladog grada… To je na svoj način lijepa i rječita slika.

Ili Ulica Vuka Karadžića, jutrom, u pola šest… Rijeka ljudi i vozila. Velika arterija kojom struji život… Noću je to ulica bučna od svijetlosti neona.

Koliko nas je puta samo odvukla u duge noćne šetnje.

Polako mi se nameće utisak da je tom ulicom došao – Dan.

(Vito Nikolić, “Dobri duh Nikšića”)

2 Komentara na "Vito Nikolić: Tri male priče za svečani defile"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend