Jedan od najpoznatijih pjesnika moderne crnogorske poezije na našem području, svakako je Aleksandar Leso Ivanović-liričar izvanredne prefinjenosti, elegičnih preokupacija i impresionističkih minijatura, a od njegove smrti prošlo je tačno 53 godine.
Rođen je 21. novembra 1911. godine na Cetinju.
Datum rođenja za Lesa nije bio od velikog značaja. Jednom prilikom je rekao: “Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici da sam uopšte rođen.“
Ivanović je poticao iz činovničke porodice, tako da je i on nastavio stopama svojih predaka, što je smatrao najvećom greškom koju je u životu napravio. Kao darovitom muzičaru dodijeljena mu je stipendija, ali se nije upisao u muzičku školu. Imao je želju da studira Likovnu akademiju u Beogradu. No, ni ta želja mu se nije ispunila. Nakon četiri razreda gimnazije, stupio je u državnu službu. Još kao mladić ostao je bez oca, braće i sestrara. Živio je skromno, uz majku koja je bila domaćica.
Pred sam Drugi svjetski rat se oženio, a jedan od njegovih sinova je poznati crnogorski šahovski velemajstor Božidar Ivanović.
Zbog raznih nedaća koje su ga u životu zadesile, okrenuo se boemskom životu. Pisao je pjesme i to ga je ispunjavalo.
Za života je objavio dvije zbirke pjesama „Stihovi“ (1950) i „Čapur u kršu“ (1960). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Njegove pjesme odišu ljepotom, nostalgijom, žalom za prošlim vremenima, tihom tugom zbog prolaznosti svega – ljudi i vremena. Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama je „Ljudi-sjenke“, a pošto je i on sam bio nenametljiv i tih, smatra se da je ovo i poluautobiografsko djelo.
Do 1935. godine u onovremenim crnogorskim publikacijama: u podgoričkom almanahu “Srž”, u cetinjskom “Pregledu”, “Zapisima”, “Odjeku”, i “Zetskom glasniku” štampao je još nekoliko pjesama. Sljedećih desetak godina nije ništa objavljivao.
Poslije 1945. godine povremeno sarađuje sa “Pobjedom”, “Susretima” i “Stvaranjem”. Godine 1950. cetinjska “Narodna knjiga” izdala mu je prvu zbirku pjesama “Stihovi”, a deset godina kasnije titogradski “Grafički zavod” štampao mu je drugu knjigu poezije “Čapur u kršu”.
Posljednjih desetak godina života je radio kao lektor u “Pobjedi”. Umro je 13. oktobra 1965. godine u Medicinskom centru “Danilo I” na Cetinju, u 54. godini života. Sahranjen je u starom cetinjskom groblju kapele Svete Gospođe u Donjem Kraju na Cetinju, a na porodičnoj grobnici upisan je jednostavan natpis: “Aleksandar-Leso Ivanović 1911-1965”.
Najpoznatije pjesme su mu “Pohodi na Crnu Goru”, “Ljudi sjenke”, “Slomljenom oknu”, a pjesma „Kari šabanovi“ na mnoge ostavlja poseban utisak.
Iza njega ostale su i „Biljarda“ , „Poruka daljinama“ , „ Sužanj na kamenu“ , „ Jutra jugova“ , „ Jesen“ , „ Pohod na Crnu Goru“ , „ U susret nebu“…
Leso je mir nalazio pišući pjesme u kojima je iznosio svoje nedoumice, zapažanja, strahove i činjenice. Kao plod njegovog pisanja imamo divne pjesme – napisane srcem u kojima upoznajemo Lesovu blagu narav, pjesničku dušu i koje nas podstiču na razmišljanje. Čitajući njegove pjesme ispunjene dubokim unutrašnjim osjećanjima, uz prisustvo nostalgije i melanhonije, upoznajemo ljude, svijet, prirodu i same sebe.
Lesove pjesme će živjeti dugo, ako ne u čitankama i knjigama, onda u srcima i dušama onih koji su te pjesme sa pažnjom čitali i pronašli se u nekim stihovima.
Leso prvenstveno pjesnik Cetinja.U njegovim pjesmama je utkana sva melanholina i izuzetnost ovoga grada.Leso je neodvojivi dio svog Cetinja, u njegovim pjesmama je dusa Cetinja.To najbolje mozemo razumjeti mi Cetinjani.Svojim pjesmama je sebe i nase prelijepo Cetinje poslao u vjecnost.Hvala mu!