I dječaci plaču i moramo da prestanemo da ih sputavamo

Jasno nam je koliko je društvo istrajno u tome da pokaže da dječaci ne smiju da iskažu svoja osjećanja. Jedna mama nam govori zbog čega to nije dobro.

“Kao prvo, hajde da razjasnimo jednu stvar – nijednom djetetu ne treba govoriti da ne plače, bez obzira na pol. Govoreći im da ne plaču samo im dajemo do znanja da nije u redu da osjećaju to što osjećaju. Govorimo im da njihova osjećanja nisu bitna. To nije ono čemu želimo da naučimo svoju djecu.

Dječacima se naročito često šalje poruka da je plakanje znak slabosti, ili još gore, da to dječaci ne treba da rade, samo djevojčice. Naravno, ova poruka unižava djevojčice u odnosu na dječaka koji to sluša. Poruka nije jednostavna “Ti si kao djevojčica.” Istinska poruka je u stvari “Djevojčice su slabe, i ti si.”

Pritom, niti su slabe djevojčice koje plaču, niti su dječaci.

Postoji jednostavan dokaz da sprečavanje dječaka da plače vodi ka nezdravom iskazivanju emocija. To je zbog toga što emocije neće jednostavno nestati. One su kao energija, koja niti se može stvoriti, niti uništiti, već prosto prolazi kroz nas, raste kroz kombinacije situacija i sistema u mozgu, te pronalazi način da izađe. Ako nije kroz suze, onda kroz bijes i nasilje. Ne možemo jednostavno izabrati da ne iskažemo emociju. Ona će sama na neki način izaći.

Moj dvanaestogodišnji sin Lukas je skoro imao tešku noć pokušavajući da završi sve one zadatke koje nije uradio na vrijeme. Priznajem, rekla sam mu nekoliko puta da mi nije žao, jer je sam sebe doveo dotle. Morao je to da proguta, da sam preuzme odgovornost za svoje greške i da završi posao pozitivnog stava. Moj suprug se skrivao u pozadini i sakupljao moje emocije. Za mene, ma koliko naporna bila u tom trenutku, Lukasova frustracija je izgledala kao klasičan temperament jednog derišta.

Nisam sigurna šta me je natjeralo da prestanem i postavim pitanja umjesto držanja lekcije, ali to jesam uradila. Sjela sam pored Lukasa i rekla mu da razgovara sa mnom. Mogao je jedino kroz zube da promumla nerazumljive rečenice o tome kako mrzi školu. Suprug je ćuteći sjeo sa Lukasove druge strane.

Onda sam se sjetila nečega što je Lukas rekao nekoliko dana ranije: “Ja se trudim, mama!” Imalo je veze sa nečim nevezanim, dosađivala sam mu sa nečim drugim, a on mi je samo pokušavao reći da se trudi.

Možda se i sada to isto dešava. Pitala sam: “Da li je to zato što se toliko trudiš i daješ sve od sebe, ali se osjećaš kao to nije dovoljno?”

Tada se desilo. Izrazila sam tačno ono što on osjeća. Tada je počeo da plače, i muž i ja smo mogli da vidimo koliko se on zaista bori – koliko je frustriran sobom i tuđim nedostatkom strpljenja za njega. Lukasa, koji se bori i sa sindromom Adhd, neko konstantno podsjeća da nije dovoljno dobar.

Tada je suprug uradio nešto što će mi uvijek biti u pamćenju – i sam je počeo da plače. Sinovljeve suze su ga podsjetile na vrijeme kada se doselio iz Perua u Ameriku zbog studiranja, i koliko mu je teško bilo da se uklopi sa ostalima čiji je maternji engleski, te im je sve bilo lakše. Barem je on tako mislio.

Ispričao je ovo Lukasu. Govorio mu je koliko se usamljeno osjećao radeći pet puta više nego ostali za istu, ili čak manju ocjenu. Morao je da se potpomaže i tekstom, jer, bez obzira koliko on lijepo slušao na času, nije mogao pohvatati sve riječi. Moj muž nije imao Adhd sindorm, ali je osjetio empatiju sa Lukasovim osjećajem usamljenosti, frustracijom što uvijek propušta ono važno, osjećajem da bez obzira koliko mnogo radi, njegov trud ostaje neprimijećen. Jer Lukas se trudio! Davao je sve od sebe.

On svakako i dalje mora da popravi taj rad, zato što to jeste lekcija koju pokušavamo da damo sinu – uradi posao koji treba. Završi što si počeo. I onda kada je teško, i kada nije savršeno, ostani istrajan.

Lekcija koju ga definitivno nećemo učiti je to da mu nije dozvoljeno da plače. Njegove frustracije su apsolutno u redu. Koja bi bila poenta da tjeramo Lukasa da guta suze i potiskuje svoje opravdane emocije? Gdje bi sve njegov mozak otišao da mu je otac umjesto saosjećanja govorio: “Slušaj, dječaci ne plaču”?

Jednostavno, to nije tačno. U suprotnom, dječaci.. pa ne bi plakali. Očito je da plaču, to viđamo svakodnevno, i jedini razlog zašto prestaju je zato što im je rečeno da to moraju. Ali zašto? Pa to svakome pomogne. Suze koje su potisnute kasnije se iskažu kroz bijes. Dječaci plaču. svi. I mali, i tinejdžeri, i muškarci. Svi plaču. To je sasvim normalno i zdravo.

Krajnje je vrijeme da se sahrani taj mit da dječaci ne plaču. Prva za njim neću suzu pustiti”.