“Mi smo jeli ‘leba i paštete, a za našu djecu ni brokoli nije dobar”

Tekst o mamama koje plač utišavaju guranjem tableta, telefona, zatrpavaju ih skupim igračkama, ne dozvoljavajući djeci da kroz suze poruče šta imaju, objavljen je na Luftika.rs.

Mi ga prenosimo u cjelosti.

“Izgledalo je to ovako. Brat i ja sjedimo za trpezarijskim stolom. Mama pere sudove u maloj kuhinji, na TV-u fudbalska utakmica stišana taman toliko da uspava, a da ne remeti san tate pružeknutog na trosjed.
Kako to obično biva kad se nešto ne smije, uhvatilo nas smijanje. Znamo da ne smijemo (iako tad nismo razmišljali zašto ne smijemo), pa nam do suza sve smiješno. Pa stavimo ruke preko usta, pa gnjuramo glavu u laktove, pa kao pripiškilo nam se, pa odjurimo u wc, al’ tamo logično prestane da bude smiješno, pa se vratimo, pa ponovo postane smiješno, pa mama utišava, pa pizdi, pa opominje da se za ručkom ne smije, pa podiže varjaču iznad glave, pa probudićemo tatu, pa smo onda svi naj….i.

I probudimo tatu.

I „Mrš u sobu!“. I izađemo tek kada se sjete da smo tamo.

Kad se išlo u goste lijepo se znalo šta se smije, šta se ne smije. Sjediš uz njih dok ti ne kažu „idite, igrajte se“. Batine smo dobijali na svako pojavljivanje komšije na vratima. I kad nismo krivi. Jer gdje da se komšija žali na nas, ubi bruka.

Čuvale nas babe i djede. Pentrali smo se po ringlovima, skakali po barama, skakali u Dunav, progutamo malo zelene mutne vode, tjeramo dalje. Ležali smo u viskoj travi, zavlačili u žbunove, dolazili kući s vaškama, s krpeljima, s krastama, znojavi, zajapureni, mokrih glava.

Gorjeli na Suncu. Premazivali nas jogurtom i ten sanom, ljuštili plikove.

Jeli ‘leba i paštete, pili jogurt, jeli viršle. Drhtali od učitelja. Prezuvali patike u velikom holu. Radili fizičko uvijek.

Šta se dogodilo?

Pogledajte oko sebe, roditelji nikad nisu bili uplašeniji, zbunjeniji, popustljiviji.

Plaše se visoke trave, plaše se rijeke, zemlje, Sunca, jure za djecom, premazuju ih faktorima plus hiljadu, vuku iz šipražja, smještaju na ravno, sklanjaju od kera, sklanju od mačke, tresu pijesak iz ruku. Svaki plač utišavaju guranjem tableta, telefona, zatrpavaju ih skupim igračkama, ne dozvoljavajući djeci da kroz suze poruče šta imaju.

Nosaju posudice sa hranom po ulici, po igralištu, jure i mole dijete da samo malo uzme, briskaju mu ruke vlažnim maramicama, gotovo izvinjavaju kada to moraju da urade. Objašnjavaju se djetetu, umjesto da ga nauče.

Roditelji su postali do zla Boga zbunjeni. Pretrpani masom oprečnih informacija više ne znaju da li da podignu glas ili da ga utišaju, da li da daju mlijeko od krave do prve godine ili da pričekaju do druge, tiskaju se kod polica, tražeći organsko, jer sve što nije organsko nije dobro i u najmanju ruku „ubiće“ dijete, a majci će probuditi osjećaj da nije dovoljno požrtvovana, jer kako to sad da Damjanova mama kači fotku čia mia kus mjau kvinoja au au nekih sjemenki, a ti eto samo brokoli obarila. Sram da te bude! Sad si našla da nemaš para kad djetetu sve organsko treba!

Pa onda neusaglašeni pedijatri, pa različiti savjeti, pa mož’ u dubak, pa nemoj u dubak, pa daj sisu, pa nemoj duže od godinu sa sisom, pa pusti ga da plače, pa nemoj ga ni u snu puštati da plače, pa obuj cipelice čim stane na noge, pa nemoj dok samo ne prohoda, pa trebalo bi do 15 mjeseca, pa ipak sačekajte da prohoda i progovori jer ko zna, pa nemoj s vama u krevet, pa ipak je najbolje sa roditeljima u krevet.

Svi mi djeci želimo najbolje, ali biće da više nismo sigurni šta je najbolje.

Preplavljeni informacijama, zaboravili smo da slušamo svoje instinkte. Zaboravili smo da se opustimo, plašeći se da će svaki naš potez donijeti nesagledive posljedice za dijete. Jer šta ćemo onda? Šta ako ga „pretvorimo“ u plačljivo, povučeno, bijesno ili agresivno dijete, šta ako se povuče u sebe i od nas?

Preispitujemo se da li smo dobri uzori, da li ćemo odgojiti dijete da bude dobar i vaspitan čovjek i u toj brizi zaboravljamo ono najvažnije – da ono uči gledajući u nas.

Budi uplašen, postaće uplašeno. Budi grub, postaće grubo. Budi zabrinut, postaće prebrižno.
Budi vedar, postaće vedro.

Od nas, roditelja, zavisi”.