Kada jednom sretnete čovjeka, koji će vas voljeti srešćete samoga sebe.
Toga sebe, koga ste odavno sakrili od svih, a prije svega, od sebe. Srešćete toga Sebe, koga se skoro ni ne sjećate i već, ne prepoznajete.
Na početku vaših susreta, vidjećete samo male neprimjetne poznate iskre, iznenadno svjetlucanje u njegovim očima, nešto poznato u njegovoj intonaciji i osmjehu.
Nešto zaboravljeno, malo poznato, neko, nevjerovatno priznavanje uskoro će razbuditi vašu sjetu, na koju ste se toliko navikli, da ste gotovo prestali da je primjećujete.
Probudiće se taj nerazumljiv i ničim objašnjiv osjećaj nostalgije, koji živi u dubini duše.
Neobjašnjiv, jer nema razloga za takvu sjetu… Ali ona živi unutra. Kada ova čežnja odjednom eksplodira, srušiće sva vaša vjerovanja i otpore, doprijeće do vaše svijesti, popuniti je u potpunosti, istisnuti otuda sve i zaglušiti vas zahtjevom “vraćanja” da vratite to nešto … nešto … što vam je dato po pravu rođenja.
A onda, zaglušeni, izgubljeni i slomljeni snagom tog zahtjeva, sjećate se, o kome je ta čežnja. I od tog trenutka ne možete zaboraviti taj glas. Ne možete mu se oduprijeti jer će se u vas probuditi Ljubav.
S vremenom ćete vidijeti cijelog Sebe, svu svoju ljepotu i nesavršenost, svu svoju veličinu i beznačajnost, svu svoju snagu i sav svoj bol. Vidjećete koliko ste prelijepi i saznati koliko je duboko vaše stradanje.
Stvar je u tome da ćete sresti čovjeka koji će vas voljeti takvim kakvi jeste, a istovremeno će vam postaviti visoke zahtjeve – da budete svoji. Srešćete se sa čovjekom koji će vas više voljeti nego što volite sami sebe.
❤️️
