Deset do Osam – Crnogorski Šešelj

Dobro jutro! Jučeranji premijerski sat nas je još jednom podsjetio u kakvom cirkusu od države živimo i kakav nas klovn vodi. Opasan klovn.

Crnogorski Šešelj

Ovako je juče Dritan nazvao Damira Šehovića, poredeći njegovu partiju Socijaldemokrate sa Srpskom radikalnom strankom, koja je u ratovima devedesetih imala paravojne jedinice, koja je u tim ratovima činjela i pozivala na zločine, koja je etnički čistila sela po Vojvodini.

Abazović je Šehovića prozivao za ekstremizam dok se šalio sa Milanom Kneževićem, proruskim srpskim nacionalistom, prvostepeno osuđenim za organizovanje zavjere sa ruskim agentima GRU i planiranje Državnog udara.

Milan i Dritan su inače najpoznatiji bromance crnogorske političke scene. Iskrivljena verzija Bora Vukmirovića i Ramiza Sadikua. Taman za Open Balkan. Boro i Ramiz sa Ali Ekspresa za Jugoslaviju sa Ali Ekspresa.

Ovo sve bi bilo i smiješno, da nije opasno. Abazović vidi među Crnogorcima ekstremiste i šoviniste, dok ide na slavlja ekstremističkih organizacija gdje se mogu sresti Noćni vukovi, Tvrdošani, i ostale “humanitarne organizacije”. Na takvim događajima je premijer počasni gost.

Dok Abazović antagonizuje i prijeti aktivistima, novinarima i književnicima, dok medije označava kao kvazi-medije koji štite kriminal, na to niko ne reaguje.

Zamislite kako bi izgledala saopštenja ambasada kada bi to neko uradio za Vijesti. Treslo bi se do Brisela i Vašingtona. Ovako muk.

Odvratno je bilo pratiti isječke sa premijerskog sata juče. Treba imati stomak za takve stvari. Tu količinu krindža oni sa slabijim metabolizmom ne bi mogli izdržati. Dok su Milan i Dritan izvodili mizanscenu Konstraktine pjesme, imao sam osjećaj da smo se vratili u vrijeme dominacije beogradske estrade u Crnoj Gori. Valjda to znači biti dio Otvorenog Balkana. Klanjati se Porfiriju i Novaku, slušati Konstraktu, čitati Bećkovića i Radodajkovića, gledati Kusturicu. To je kulturni obrazac koji nam Abazović forsira, i koji će vjerovatno implementirati kada se u Nacionalnom savjetu u kulturu oslobodi crnogorskih fašista.

Čemu da se nadamo politički? Dogovorom Đukanović-Abazović institucionalizovan je status quo do izbora, koji će biti u oktobru, ili kad god da se dogovore. Jednom je Ustav prekršen sad mogu kad god hoće. Na proljeće sa predsjedničkim, ili 2024. sa parlamentarnim. Do tada će se uhljebljenjima kupovati strpljenje Crnogoraca, koje će tako site voditi na prevaspitavanje. Ko se ne prilagodi, biće odstranjen, marginalizovan ili zatvoren.

Ovo društvo treba hrabro liderstvo koje je spremno i na kompromis. Ali kompromis jednakih ustupaka, ne kompromis na štetu jedne strane. Ovom društvu ne treba antagonizacija i marginalizacija bilo koga. Antagonizacijom i marginazilacijom se stvaraju uslovi za dodatno radikalizovanje ljudi. Abazović glumeći goluba mira raspiruje podjele u Crnoj Gori. Za mir među Albanijom i Srbijom spreman je da žrtvuje mir u Crnoj Gori.

Za Abazovića mi je lako, čovjek vjerovatno mašta o političkoj penziji u Beogradu, gdje će biti pokazna manjina za tabloidne medije. Vjerovatno mašta da život provodi po beogradskim kafanama sa Bazduljem, Bećkovićem, Đurom Radodajkovićem. I neka ga. Samo neka to ne radi preko leđa Crne Gore.

Zona sumraka u koju smo zapali, činiće samo da mladi i talentovani još više emigriraju, jer nam se ekonomija svodi na uhljebljavanje i zaduživanje u tu svrhu. A investicija i alternativnih prihoda da se pokrivaju minusi društvenog dohotka biće sve manje.

Možda je i to dio plana. Osakatiti Crnu Goru ekonomski, dovesti je u položaj zavisnosti prema Srbiji i dokazati da je ekonomski neodrživa kako su tvrdili protivnici nezavisnosti.

Eto toliko za danas. Do sjutrašnjeg čitanja.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar CdM-a