Deset do Osam – Ko Svađa Crnogorce i Albance?

Dobro jutro! Andrej Nikolaidis je juče dobio trinaestojulsku nagradu za svoju “Hroniku Propasti”. Andrejeve knjige rijetko možete naći u Crnoj Gori, a on još teže može naći izdavača. Zato svoje knjige izdaje vani. Naš najprevođeniji pisac poslije Njegoša. Drago mi je zbog Andreja, ali moram da priznam da sam toliko sitna duša da mi je najljepše juče bilo da zamišljam lice Muharema Bazdulja dok sluša ovu vijest – Nikolaidis dobija najveće državno priznanje u državi u kojoj je premijer onaj kome je Bazdulj snimao spotove i pisao apologije.

Ko svađa Crnogorce i Albance?

Svakih par godina se neko od nacionalističkih intelektualaca u Beogradu sjeti da napiše tekst o odnosima Albanaca i Srba, i da sa žaljenjem konstatuje što oni nisu bolji. Onda u tekstu nabaca sve ono što su svi do tada pisali o tome. Ti tekstovi su stereotipni prema Albancima, otimaju odnose Crnogoraca i Albanaca i pretvaraju ih u odnose Srba i Albanaca, dok za heroje dobrog međusobnog odnosa proglašavaju one koji su među Albancima prokazani kao izdajnici. Kao Esad Pašu Toptanija na primjer. Sahranjenog na spskom groblju u Parizu.

Posljednji tekst  za RTS je pisao tršavi istoričar Marković iz Beograda, koji ni ovaj put nije propuštio priliku da potkači Crnogorce i pokaže svoju fobiju prema nama. Osim što je Marka Miljanova istakao kao Srbina u kontekstu današnjih srpsko-albanskih odnosa, sprdao se i sa Božićnim ustankom.

Marković je, u stvari, jako sličan Rakoviću, koji Albancima pruža ruku preko leđa Crnogoraca, i nudi konačno razgraničenje i (vjerovatno) ugovor o vječnom prijateljstvu.

Do sada su svi ovi pokušaji bili smiješni, ali sada je situacija dosta drugačija. Sada imamo savezništvo na liniji Beograd-Tirana, imamo Open Balkan, i imamo dijete te ljubavi u liku premijera Crne Gore. Ovih dana čitam komentare na društvenim mrežama na albanskom (hvala tviteru i automatskom prevodu) i nažalost vidim da Rakovićevi signali mogu biti rezonantni kod nekih Albanaca.

Marković je jedno u pravu, u trenutku kada priznaje da Srbi ne poznaju Albance. Ne poznajemo ih ni mi u Crnoj Gori. Mali broj Crnogoraca nažalost govori albanski, ne poznajemo njihovu istoriografiju, njihovu umjetnost, kulturu. I kad imamo prijateljske namjere, ne razumijemo Albance.

Prije par godina sam proveo vikend u Mrizi i Zanave sa familijom. Otišao sam zbog agroturizma, ali sam se vratio sa novim saznanjem. Mrizi i Zanave se nalazi u Fištama, i na mnogim vratima seoskih kuća, i na prozorima ovog većinski katoličkog sela nalazila se slika nekog franjevca. Malo sam guglao i otkrio Đerđa Fištu iz ovog sela. Franjevačkog sveštenika, albanskog Njegoša, koji je napisao “Gorske Gusle” (Lahuta e Malcis), epsko djelo o borbi Albanaca. Gorske Gusle su napisane tek 1937. ali su uspjele da se postave kao jedno od najautoritativnijih djela albanske epike. Da ne dužim previše, centralna ideja epa je borba protiv slovenskih osvajača, Srba i Crnogoraca, a djelo počinje sa Oso Kukom, herojem koji se proslavio tako što nije htio da preda Vranjinu Crnogorcima, nego se, kada je bio opkoljen, raznio dinamitom, vodeći u smrt sa sobom stotine Crnogoraca. Oso Kuka je albanski Vuk Mandušić, ili bolje albanski pop Milo Jovović, a mi o njemu ne znamo ništa. Ko zna što još o Albancima ne znamo, i sve dok ne budemo znali, bojim se da ih našim zagrljajima, iz najbolje namjere, ne ugnjavimo previše. Potenciranjem pjesme “Malisorski ustanak” kralja Nikole, veličanjem oslobođenja Skadra i slično.

Da nije jezičke barijere, Crnogorci i Albanci bi bili dva najbliža naroda na Balkanu. Isti običaji, sličan mentalitet i “teška narav”, posebno sa gorštacima iz sjeverne Albanije. Plemensko uređenje društva, mitovi o zajedničkim precima, toponimi, sve ukazuje na neobičnu bliskost. Umjesto što jedni drugima pripovjedamo, trebali bi malo više jedni druge da slušamo, da malo više jedni o drugima čitamo. Iako Albanci po brojevima nisu velika zajednica u Crnoj Gori, po značaju sigurno jesu. Njihova kultura je autohtona. Starija je od naše na ovim prostorima. Iako možda dijelimo pretke, oni su ti koji govore jezikom tih predaka. Možda da krenemo odatle?

Ako Crnogorci ne krenu u strateško i korjenito ulaganje u odnose sa Albancima, ima ko će to uraditi. SPC već širi misiju među pravoslavnim Albancima sa juga. Politika zvaničnog Beograda će značajno uticati na poboljšanje odnosa među Srbima i Albancima, i uticati na kulturnu razmjenu. I neka, je li Bog dao. Samo se bojim da će to sve ići na štetu Crnogoraca.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar CdM-a