Papović: Želje i realnost opozicije

Osnovni zadatak opozicije je da ozbiljnim političkim radom stvori utisak da je odgovorna i da može da državom upravlja bolje od vlasti. Opozicija u Crnoj Gori je decenijama, posebno u posljednje tri godine, demonstrirala suprotno. Ona u parlamentu gotovo da ne radi. I kada radi, to je toliko loše da postiže kontraefekat i šalje jake signale da je neodgovorna i da joj se ne smije povjeriti upravljanje državom. Ubjedljiva većina građana shvata te signale i to je jedan od razloga dugotrajnosti vlasti DPS-a, piše u autorskom tekstu istoričar i poslanik te partije Dragutin Papović.

Tekst prenosimo u cjelosti.

Opozicija ne može da se suoči s neodstacima zbog kojih gubi izbore, i onda želi da do vlasti dođe mimo izbora i bez mnogo truda. Zato zahtijeva formiranje prelazne Vlade. Odgovorne partije čim shvate da su u Skupštini ostale u manjini, ne traže prelaznu, nego formiraju Vladu u sjenci. Tako se ozbiljne opozicione partije, paralelno s Vladom, bave istim državnim poslom, i pripremaju se za izbore i formiranje stvarne Vlade. Opozicija u Crnoj Gori to nikad nije uradila, jer nema smisla za takav rad. U sadašnjim okolnostima opozicija nema ni teorijskih mogućnosti za formiranje bilo kakve Vlade.

O tome najbolje svjedoči propali „Sporazum o budućnosti“, kojim je željela prelaznu Vladu. Sporazum je morao propasti jer, osim što je pokazao da opozicija ne poštuje ni svoje dogovore, nije nudio odgovore na osnovna pitanja. Da li je opozicija predložila predsjednika te Vlade? Da li je opozicija imala sastav te Vlade? Koji je program te Vlade? Odgovora na ova pitanja nije bilo zbog ogromnih programskih razlika, liderskih sukoba i amaterskog odnosa prema politici. To je dokaz da sadašnja opozicija ne može da postigne dogovor o bilo čemu relevantnom. Gdje god da je uspjela da sastavi neku vlast, opozicija je demonstrirala nedostatke. U upravama opština Kotor, Budva i Herceg Novi vladaju nejedinstvo, lična i partijska nadgornjavanja, otežan ili blokiran rad organa. Ako se ima u vidu kakrakter opozicionih partija to je logičan ishod.

Najjača opoziciona grupacija Demokratski front hoće da vlada državom čiju nezavisnost ne priznaje. Oni su još zaglavljeni u predreferendumskom vremenu, a imaju ambiciju da vode Crnu Goru u 2019. godini. Teško je naći bolji primjer političkog besmisla. DF je formiran kao opozicija crnogorskoj nezavisnosti, i njegova strategija je bila postavljanje zasjeda crnogorskoj nezavisnosti. Iako su vješto kamuflirane i dobro pomagane, te zasjede nijesu uspjele 2012, 2015. ni definitivno 2016. godine, tako da razlog zbog koga je formirana ova grupacija više ne postoji. DF je sada samo prevaziđeni relikt političke prošlosti.

Demokrate hoće da upravljaju državom, a nemaju nijedan dan rada u Skupštini. Bojkot Skupštine je u stvari posljedica njihovog kontradiktornog programa i ideologije. Zato njihovo odsustvo iz Skupštine ne bi trebalo kažnjavati Poslovnikom. To nije problem ni Skupštine ni državnog budžeta, nego građana koji su ih birali. Mora im se priznati da su uspješno patentirali mehanizam koji je savršen gotovo kao perpetuum mobile. Taj mehanizam se zove „Ne doći na posao i primati dobru platu“. Bio bi red da Demokrate svima koji su ih glasali omoguće da ne dolaze na posao i da primaju dobru platu, makar u opštinama gdje imaju vlast.

Jedna od novina u opoziciji je koalicija nedovršenog naziva „Da svako ima“. Imaju legalan ali nemaju legitiman mandat, jer ova koalicija nije učestvovala na izborima. Građani su glasali za veliku koaliciju Ključ, koja nije preživjela ni izborni dan. Nakon toga su se podijelili SNP, DEMOS i URA, tako da ovi poslanici ne zastupaju ni program koalicije Ključ, ni programe partija koje su ih predložile za poslanike, ni građane koji su ih glasali. Oni u parlamentu zastupaju isključivo sebe. Prekršili su izbornu volju građana i zato oni nemaju elementarni demokratski uslov da bi mogli da se uključe u Vladu.

Zanimljiv je paradoks SNP-a. Vanparlamentarno vođstvo stranke je pristupilo koaliciji “Da svako ima“, a parlamentarni dio stranke je formirao klub sa DEMOS-om. Tako je SNP istovremeno zastupljen u dva kluba i vodi dvije politike. Opozicija je davno pokazala da je izgubila dodir sa realnim, ali ovakva politika SNP-a svjedoči da crnogorska opozicija zna kako da probije i granice nadrealnog.

SDP hoće da izgradi imidž socijalno odgovorne partije, ali joj tu namjeru ometa činjenica da je od 1998. do 2015. godine bila vladajuća i činovnička partija. Neka se radnici zapitaju koja im je prava i povoljnosti obezbijedio isključivo SDP u periodu dok je sa DPS-om bio u vlasti. Zašto se tada nijesu izborili za minimalnu zaradu od 250 eura? Bili su u vlasti i tada su dokazali koliki su socijalisti. Teško da ikoga mogu ubijediti da bi u nekoj novoj Vladi radili drugačije.

Osim što je opozicija ponašanjem više puta demonstrirala da nije zrela da preuzme vlast, ona to i eksplicitno saopštava. Evo što misle između sebe. Predsjednik SDP-a je povodom sukoba u lokalnoj vlasti u Kotoru poručio predsjedniku Demokrata da im nikada nije bilo mjesto za istim stolom. SDP je naveo da su lideri Demokrata glumci amateri i da uništavaju opoziciju. Istovremeno, SNP je izjavio da je predsjednik Demokrata namještao kongrese dok je bio u SNP-u kako bi postao predsjednik ove partije. S druge strane, Demokrate su izjavile da je SDP izdao opoziciju. Potom su uslijedili sukobi između Demokrata i DF-a u Budvi, a DF je dok je trajao savez Demokrata i URE lidere ovih partija podrugljivo i nacionalistički nazivao Boro i Ramiz, a sve ostale partije iz opozicije malograđanskim. Opozicione partije još nijesu upristojile i uredile svoje javne nastupe, a hoće da uređuju državu. Traže prelaznu Vladu, a ne mogu da sjede za istim stolom. Vjerovatno bi njihova Vlada održavala sjednice samo preko viber grupe.

Suština je u tome da je opozicija razbijena i prevaziđena. To su politički subjekti bez valjanih: programa, politike i ideja. Oni imaju samo iluzuju moći. Ko u to ne vjeruje, neka pogleda rezultate, na primjer, DF-a i SDP-a na lokalnim izborima 2018. godine. Svuda su ubjedljivo poraženi, a SDP je postala vanparlamentarna partija u Podgorici, doživjela je debakl u tradicionalnim uporištima na sjeveru države, a na Cetinju ju je prestigla čak i URA.

Slično je i kod ostalih, i zato je sadašnji broj opozicionih poslanika u Skupštini daleko iznad realne podrške koju ima opozicija. Da opozicija ima svijest o sopstvenoj situaciji ne bi tražila prelaznu Vladu, nego temeljne reforme svojih partija.

Pošto nema snage ni volje za reformom, opozicija traži ulazak u Vladu isključivo zato da bi zauzela dio državnih resursa, i na taj način obezbijedila spasavanje na sledećim izborima. No, to bi izvjesno značilo i blokadu države. Ponavljanje modela Vlade izbornog povjerenja iz 2016. godine nosilo bi veliku opasnost. Zaboravilo se da je zbog takve Vlade i zbog preokreta u parlamentarnoj većini država došla u tešku poziciju. Tada je obustavljena ili otežana realizacija mnogih razvojnih projekata. Mnogi zakoni su čekali usvajanje. Urušena je finansijska stabilnost. Ministri iz opozicije su prije svega vodili računa o izbornim interesima, a trpjeli su usvojeni program i rad Vlade. Aktuelna Vlada se i dalje bori da sanira brojne posljedice iz toga perioda.

Zato bi prema opoziciji trebalo imati realan pristup. Omogućiti joj ono što je sleduje u okviru institucija i u okviru zakona. Dogovor vlasti i opozicije se mora postići i sprovesti isključivo u skupštinskom Odboru za reformu izbornog zakonodavstva. Pri tome, ni jednim potezom se ne smije dozvoliti urušavanja legalnosti, legitimiteta, funkcionalnosti i stabilnosti institucija. Svako eksperimentisanje sa pravnim poretkom, državnim institucijama i izbornim rezultatom stvara, kako se to pokazalo, samo veće probleme.