Priznati Grešku (Slučaj Milana Kneževića)

Dobro jutro! U Crnoj Gori ne umijemo da priznamo greške, nego se često, nakon što ih napravimo čvrsto držimo njih više nego dobrih odluka u životu. Grešku oko osude lažnog napada na Milana Kneževića treba priznati.

Klikom ovdje uključujete se u našu viber grupu u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja

Priznati grešku

Danas svi znamo da je obezbjeđenje Milana Kneževića napalo Gardaševiće. Prekjuče nismo svi to znali. Da nije bilo kamera, i danas bi javnost većinski bila ubijeđena da su Cetinjani napali Kneževića.

U prvi mah se desio fenomen da je jedan dio javnosti odmah osudio nasilje i napad na Kneževića, ali i pozvao policiju da istraži incident do kraja. Vodeći se principijelnošću, ali i jednom vrstom empatije, jer su i sami bili metom napada i prijetnji, jedan dio ljudi je bez oklijevanja osudio ono što je bilo od strane Kneževića prijavljeno kao napad. Stali su na stranu onoga ko je tvrdio da je žrtva. Htjeli su, uz to, da primjerom pokažu da nisu isti kao Knežević i njegovi drugovi, koji nikad nisu osudili napad na drugu stranu. Htjeli su da pošalju poruku da nasilje nije odgovor. Napravili su grešku. Iz najbolje namjere. Grešku prema familiji Gardašević.

Milan Knežević je još jednom dokazao da nema skrupula, i da je spreman da gazi po ljudima, kako bi sprovodio svoju političku agendu. Najbolji drug Dritana Abazovića je slagao i iscenirao napad, ne razmišljajući na koji način može uništiti život jednoj familiji. On, kao čovjek pozicije i moći, čovjek koji ima prolaz u medijima, riješio je da iskoristi sve iz svog inventara da se obračuna sa jednim “običnim” građaninom. Na njegovu stranu su odmah stali i organi gonjenja i tužilac je bio odredio zadržavanje od 72 sata za momka kojeg je Knežević lažno optužio. U trenutku sam, priznajem, i ja bio prevaren Kneževićevim reagovanjem. Sjetio sam se snimka privođenja njegove majke i sažalio se. Iako prezirem sve što Knežević radi, ne bih nikad podržao da se nad njim ili bilo kim drugim sprovodi nasilje.

Zašto prezirem sve što Knežević radi – zato što koristi lucidnost i intelekt koji mu je Bog dao, da podiže tenzije u društvu, ne libeći se da se i nasilno ponaša. Prvo, čega su se mnogi sjetili, je fizički napad na pokojnog Miška Vukovića, čovjeka koji se u tom trenutku nije mogao ravnopravno braniti. Koji se i tada borio sa bolešću zbog koje je prerano otišao. Nazivao je političke protivnike “ustašama”, vrijeđao Albance u skupštinskoj govornici, svoju zemlju i Sjevernu Makedoniju nazivao “pokojnim zemljama”, veličao Putina i Kadirova i njihove metode borbe protiv političkih neistomišljenika. Čovjek je bio prvostepeno osuđen na kaznu za zavjeru kojom je planirano nasilno svrgavanje vlasti. I pored svega ovoga i još mnogo toga, Knežević i njegova organizacija se nisu našli na mapi BIRN-a.

Sad ono najvažnije – kada imamo materijalni dokaz da je Kneževićevo obezbjeđenje iniciralo napad na Gardaševiće, koji dokazuje njihovu krivicu, ali i lažno prijavljivanje. Hoće li tužilac odrediti zadržavanje Kneževićevim pratiocima, hoće li pokrenuti krivični potupak protiv Kneževića i inicirati skidanje imuniteta. Ovom njegovom krivičnom djelu svjedočila je cijela nacija.

Milan Knežević nas je ovim naučio jednu važnu lekciju, a to je da ne trčimo u zaključke i da se ne solidarišemo sa javnim ličnostima po automatizmu. Da Gardaševići nisu imali glasne prijatelje na Cetinju i da nije bilo kamera, danas bi čovjek nevin ležao u zatvoru. Neka nam svima to služi kao opomena.

Toliko za danas i za ovu neđelju. Čitamo se ponovo u poneđeljak.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar CdM-a