Politika FRANJO LJULJĐURAJ, ČOVJEK KOJI JE 28. JUNA 2006. PRISUSTVOVAO PODIZANJU ZASTAVE CRNE GORE NA IST RIVERU

Suživot je naša tekovina bez alternative

Franjo Ljuljđuraj

Vesna Šofranac

Nikada Crna Gora nije bila bez pritisaka, nikada bez izazova. Tako je i danas, ali sa jednom velikom razlikom. Crna Gora je danas nezavisna, samostalna država, članica NATO-a, na korak od članstva u Evropskoj uniji. To je država koja je postavila čvrste temelje, tako da je uzaludan trud onih koji hoće da je destabilizuju i spolja i iznutra. Ali je žalosno što ima onih koji žive na ovom tlu, a protiv su svoje države, siju mržnju, koristeći najgore moguće uvrede. To nije normalno i to nijesam vidio nigdje. Nekima u ovoj državi i dobro smeta, kaže u razgovoru za Vikend novine Franjo Ljuljđuraj, nekadašnji generalni konzul SCG, čovjek koji je prisustvovao podizanju zastave Crne Gore na Ist Riveru, 28. juna 2006. godine.

Taj događaj bio je za njega, kao vatrenog suverenistu, sve o čemu je sanjao, za što se borio i zbog čega je, 12 godina nakon izlaska iz političkih voda, (1988. i 89. godine), ponovo ušao u politiku.

“Svaki korak u borbi za nezavisnost bio je od ogromnog značaja. Uspjeli smo da u ratnom okruženju sačuvamo suživot, taj ogromni kapital po kome nas prepoznaju u svijetu. To se ne smije dovesti u pitanje i svaki pokušaj da se preko manjina udari u temelje Crne Gore, ne može proći. Manjine su mnogo dale Crnoj Gori i na referendumu 2006. godine i kasnije, na očuvanju mira i stabilnosti. I država je to znala da cijeni”, ističe Ljuljđuraj.

Iza Vas je bogato političko i životno iskustvo. Bili ste i ostali borac za Crnu Goru, kako kažete, vatreni suverenista. Kako danas vidite situaciju na političkoj i društvenoj sceni Crne Gore, posebno u fokusu rješavanja vjerskog pitanja?

LJULJĐURAJ: Prije nego što odgovorim na Vaše pitanje, vratiću se na taj 28. jun 2006. godine, kada se na Ist Riveru zavijorila zastava Crne Gore. Biti u tom trenutku na tom mjestu je nešto što se nikada ne može zaboraviti, djelovalo je kao čudo, jedna mala država je našla svoje mjesto na planeti, kao 192. članica Ujedinjenih nacija. To je bio moj san, i sticajem okolnosti bio sam u prilici da kao generalni konzul tadašnje državne zajednice SCG u Njujorku prisustvujem tom činu.

Obnova nezavisnosti je najveća pobjeda građana Crne Gore. Sve ostalo je proizvod te činjenice. Danas smo članica NATO-a, buduća članica Evropske unije…Postali smo država koju uvažavaju na svim kontinentima. To je bitno, sve ostalo, pa i ovo o čemu govorite, čemu smo izloženi, prolazno je.

Ali, svjedoci smo novih pritisaka na državu, pokušaja destabilizacije…

LJULJĐURAJ: A kad to Crna Gora nije bila izložena pritiscima? Uvijek je bilo izazova, pokušaja destabilizacije i spolja i iznutra, ali danas je, ipak, sve drugačije.

Vidjeli ste litije, svjedoci smo političkog djelovanja Srpske pravoslavne crkve, odbijanje dogovora sa državom…

LJULJĐURAJ: Ja sam za dijalog o svim pitanjima i vjerovao sam da će se sada zajednički pronaći rješenje, ali do toga nije došlo.

A što se tiče litija, bolje reći protesta protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, nezabilježeno je da mitropolit SPC sa krstom u ruci vrijeđa, proklinje i upućuje najpogrdnije izraze rukovodstvu Crne Gore. To je nespojivo sa hrišćanskom i sa drugim vjerama.

Predvoditi litije ili proteste bolje rečeno, sa krstom u ruci, ikonama svetaca, uz skandiranje ružnih u uvredljivih izraza, to nijedna vjerska zajedenica nikad nije radila. Nije krstu, ikonama i moštima svetaca mjesto na ulici, nego u crkvi, manastiru, u kući, ko je vjernik, i na obredima.

Kako komentarišete epilog pregovora sa Vladinim ekspertskim timom?

LJULJĐURAJ: Kao propuštenu šansu da se dođe do rješenja. Vlada je bila spremna na ustupke, ali Mitropolija crnogorsko primorska SPC nije pristala na registraciju. Pristali su da se registruju svuda u okruženju osim u državi u kojoj djeluju i u kojoj predstavljaju najveću vjersku grupaciju. Još dijele lekcije ko gdje treba da glasa. To nije zadatak vjere, to druge vjerske zajednice ne rade.

Nadam se, ipak, da će se dovesti k poznaniju prava i pristati na registraciju u interesu i Mitropolije i vjernika i države Crne Gore. Jer, mir nema alternativu.

Na način kako se sada ponašaju, postavljaju se kao država u državi.

Šta Vas danas, 14 godina nakon obnove države, najviše iznenadi…

LJULJĐURAJ: Kad razmislim, to je ipak, nepoštovanje države od dijela njenih građana i predstavnika naroda. Svugdje u savremenom svijetu je prirodno, normalno i ljudski da čovjek voli svoj narod i svoju državu, da je poštuje. Ne mora da voli vlast, vlast je prolazna, ali država je jedna. Uvredama, teškim riječima, provokacijama, izazivanjem mržnje prema drugim narodima i vjerama, ništa se ne postiže, samo se pravi veći jaz i veće podjele. A to nam ne treba. No, vrijeme će o svima reći svoj sud. Funkcija je prolazna, a čojstvo nema rok trajanja, nema mandat.

Upravo smo se teških riječi, incidenata, nagledali u crnogorskom parlamentu od dijela opozicije na čelu sa Demokratskim frontom… Podsjeća li Vas taj vokabular na devedesete?

LJULJĐURAJ: Podsjeća, ali je, kao što sam rekao, danas ovo drugačija Crna Gora, država svoja na svome. Uvijek sam bio kosmopolita, i antifašista. Volim ljude, ne volim podjele. Ali, bio sam i svjedok što mržnja može da napravi kada su iz Beograda krenuli tenkovi na narod Jugoslavije, a ispratili su ih studenti aplauzom. Nijesam mogao da vjerujem da će se u Bosni, đe je bila trećina mješovitih brakova, ratovati. Teško sam doživio rat, sa velikim psihičkim i duševnim posljedicama, i zbog toga sam moju đecu bukvalno otjerao iz kuće, da ne budu sudionici nesrećnih i tragičnih događaja. Ti krvavi događaji iz naše bliske prošlosti opominju što može da proizvede mržnja, sujeta i ljubomora i osveta, i kada se udruže nacionalisti i ratnohuškački mediji. Nelsonu Mendeli je prva rečenica, nakon 28 godina provedenih u zatvoru bila: Nema revanša ili na engleskom no revenge. I zatvor je pretvorio u muzej. To je poruka za sva vremena.

Nakon početka rata, pošli ste sa svojom porodicom u SAD, gdje ste dobili potrebne papire i radili. Vratili ste se 2000. godine i ostali u Tuzima…

LJULJĐURAJ: Došao sam 2000. zbog operacije supruge. Onda su naišli lokalni izbori u Podgorici i poslije mnogo razgovora i ubjeđivanja pristao sam da se uključim u politički život poslije 12 godina. Naime, 1988. i 1989. godine podnio sam ostavke na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Crne Gore i funkciju izvršnog sekretara Opštinskog komiteta SK Titograda. Tako sam ostao u Crnoj Gori, u Tuzima, ostavljajući u Njujorku, dva sina (tada neoženjena) i ćerku sa dva sinčića, bez potpune saglasnosti supruge. Mnogi mi zamjeraju zašto sam to uradio, a ja se ne kajem. Učinio sam koliko sam mogao za Crnu Goru. Ne može jedan čovjek mnogo da uradi, ali svaka podrška je ipak, podrška, i pužev korak je korak.

Dolazili ste jednom i prije 2000. godine, i to 1997. godine…

LJULJĐURAJ: Tako je, bio je to oktobar 1997. godine, iz ličnih razloga. Ne bih o tome. Desilo se da je u to vrijeme 19. oktobra 1977. Milo Đukanović napravio istorijski zaokret, i rekao “ne” velikosrpskoj hegemonističkoj politici Slobodana Miloševića.

Šta se dogodilo 2000. godine?

LJULJĐURAJ: Kao što sam rekao, poslije 12 godina, ponovo sam se uključio u politički život Crne Gore. Sjećam se govora pred građanima Tuzi, 4. juna 2000. godine. Moja prva rečenica je bila: „Mir je moja profesija, samostalna Crna Gora na 1st Riveru moja politička preokupacija. Ali, ne bilo kakva Crna Gora, nego Crna Gora kao država svih građana”. Tada sam od pojednih čuo komentare da hoću da odvojim Crnu Goru od Srbije, a ja sam odgovorio nijesmo blizankinje, Crna Gora je nezavisna i demokratska država, starija od Srbije.

Često pominjete riječ suživot…

LJULJĐURAJ: Suživot je kičma, temelj naše države. Po tome nas cijeni Evropa i svijet. Zahvaljujući tom suživotu uživamo veliki ugled u međunarodnoj zajednici. Rekao sam jednom prilikom da nije slučajno što riječ suživot ima dva slova više od riječi život. Kako bi život bio siromašan bez suživota.

Taj suživot smo svi pozvani da jačamo i štitimo. On je naša velika tekovina koja nema alternativu. Nije nam to niko poklonio, mi smo to stekli. I moramo ga čuvati. Državi je potreban mir iznad svega, to je alfa i omega. Bez mira i političke stabilnosti nema napretka. A mir se čuva razumijevanjem drugih, tolerancijom za različitost, a ne sijanjem mržnje protiv drugih vjera i nacija. Vidjeli smo kako su prošli lideri država koji su sijali mržnju. To treba da bude opomena onima koji i vrijeđaju, omalovažavaju druge narode, vjere, države.

Približavaju se parlamentarni izbori… Opozicija traži odlaganje…

LJULJĐURAJ: Opozicija će naći razlog da se buni i prije i poslije izbora. Tražiće manu svemu. Idealnih rješenja nema niko u svijetu, a i da ima, oni bi našli manu. Ali, tako je kako je, to je njihov vid političke borbe i ne bih ulazio u detaljniju analizu, sve je poznato.

Opozicija opet udara na istu kartu, s fokusom na Đukanovića…

LJULJĐURAJ: Smeta im Đukanović i to ne kriju. Zato što je to političar kojeg cijeni Evropa i svijet… Slušam ove iz DF-a kako ga vrijeđaju, to ne mogu da shvatim. Čak i ako je u pitanju predizborna kampanja, previše je, to prevazilazi političko djelovanje, to je mržnja prema predsjedniku države.

Šta imate da poručite na kraju?

LJULJĐURAJ: Građanima Crne Gore poručujem da vole svoju državu, nemaju drugu, jedino su ovdje svoji na svome. Treba se sjetiti čuvene izjave američkog predsjednika Džona Kenedija: Ne pitajte samo što država može da učini za vas, nego šta vi možete da učinite za državu. Dakle, svi smo dužni, ne samo da očekujemo, nego da damo svoj doprinos onoliko koliko možemo. I sačuvamo mir i stabilnost, međuvjersku i međunacionalnu toleramciju kao naše uzdanice.

DIJASPORA NE TRAŽI NI PARE, NI MEDALJE, SAMO PAŽNJU

Dijaspora je, kako kažete, Vaša omiljena priča…

LJULJĐURAJ: Tako je. Dijaspora je davala i daje ogroman doprinos. To se vidjelo i sada u slučaju epidemije COVID-19. I ovaj objekat u kojem sjedimo i razgovaramo (Dom omladine u Tuzima), je izgrađen dobrim dijelom, novcem dijaspore početkom devedesetih prošlog vijeka. Preko 100.000 dolara je poslala dijaspora za ovaj objekat. Za izgradnju kapele, jedne od najmodernijih u Crnoj Gori dijaspora je dala stotine hiljada dolara. Mnogi iz dijaspore učestvovali su u izgradnji brojnih drugih objekata, u asfaltiranju puteva, opremanju škola kompju terima, stipendiranju studenata…

Kakav je danas odnos države Crne Gore prema dijaspori?

LJULJĐURAJ: Dijaspora je imala veliki značaj za Crnu Goru, ali mi godinama nijesmo znali to da cijenimo, u mjeri u kojoj je bilo potrebno. Sad smo se okrenuli našim ljudima u svijetu. A njih nije malo. Skoro još jedna Crna Gora je vani. Ja sam živio i jeo hljeb dijaspore i znam da dijaspora ništa ne traži, ni pare ni medalje, samo malo pažnje. Sada se vodi mnogo više računa o našim ljudima u svijetu od kada postoji Uprava za dijasporu, Savjet…

Građani treba da znaju da sve što dijaspora pošalje kao pomoć, ostaje Crnoj Gori i troši se u Crnoj Gori.

 Sjećate se i prvog aviona na relaciji Čikago Podgorica 2003. godine…

LJULJĐURAJ: Sjećam, i te kako. To je realizovano u režiji mog brata od ujaka Paljoke Camaja koji je imao moju punu podršku, kao i Opštine Podgorica. Tim prvim čarter letom doveli smo 200 ljudi. Na aerodromu je bilo hiljadu građana da nas dočeka. Bio je tu i tadašnji konzul Brajan Hojt Ji i tadašnji potpredsjednik Opštine Đorđe Suhih, kao i predstavnik Ministarstva saobraćaja…

Hvala našim ljudima u dijaspori

Kako ste se osjećali kada ste izabrani za generalnog konzula tadašnje SCG u sudbonosnim danima za Crnu Goru…

LJULJĐURAJ: U početku mi nije bilo svejedno. Pitao sam naše, crnogorsko rukovodstvo, šta ću ja u ime SCG, ja koji sam vatreni suverenista. Rekli su mi ne ideš u ime SCG, nego u ime Crne Gore. U konzulatu su svi bili Srbi, osim mene, ali ja sam svoj posao radio časno, u skladu sa nadležnostima koje sam imao.

Tokom boravka u Njujorku na mjestu generalnog konzula SCG mnogo mi je pomogao i značilo mi je prisustvo Nebojše Kaluđerovića, ambasadora u Vašingtonu, tadašnjeg šefa misije Crne Gore UN, u Njujorku.

Ovo je prilika da svim našim ljudima u dijaspori koji su me kontaktirali, sa kojima sam sarađivao, koji su me poštovali, kažem veliko im hvala. I podsjetim ih na obećanje Ako bude Crna Gora nezavisna država, ne dolazim više u Njujork.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Božidar
Gost
Božidar

Suživot je nažalost samo fraza i floskula barem u CG i tu suživota nema ako ga je ikada i bilo, barem u CG. Jel kola su krenula nizbrdo i tu više nema zaustavljanja. Za sve bi bilo najbolje kad bi postojao način da nekako na miran način svi odu tamo gdje pripadaju i da se konačno onako ljudski razdvojimo jel… Više »

Narcis Zgubidan
Gost
Narcis Zgubidan

Ovako govori pravi patriota.

Lovcenska
Gost
Lovcenska

Ja sam naprimjer za nezavisnu Crnu Goru i ne mrzim druge nacije i nacionalne manjinje koje zive u Crnoj Gori !

Lida
Gost
Lida

Viliki gospodin,patriota i covjek na koga svi treba da se ugledamo.

Bedem
Gost
Bedem

E, svaka Vam čast, dobri čovjece! Održali ste lekciju svim kolebljivcima. Živ bio, i sve Vam živjelo!

Onajkojizna
Gost
Onajkojizna

Jeste,vidimo to u primjeru kosova gdje danas u Metohiji koja je bila puna crnogoraca nema nijednog uva crnogorskog,a ni pravoslavnog.

Realno
Gost
Realno

Svaka čast gospodine.

Sekula Drljević
Gost
Sekula Drljević

Puno zdravlja ovom gospodinu, i svim ljudima koji vole Crnu GORU, koji su lojani državi u kojoj žive

Send this to a friend