Mladi fudbaler najveća briga

Piše, Branislav Milačić

Kada se na određenoj teritoriji na neki način utvrdi da ima dijamanata, formira se rudnik i počinje traženje.

Za Crnu Goru nekad se znalo da je teritorija na kojoj je moguće naći fudbalske dijamante. Sportski radnici, a posebno treneri rudari”, obavljali su izvanredan posao i pronalazili, uvodili u rad i trenirali dječake izuzetnih fudbalskih predispozicija, nalazili i obrađivali fudbalske dijamante.

Bilo je tu dijamanata različitog sjaja, od onih manje sjajnih do onih najsjajnijih. Prebrojiti ih sve uzelo bi puno vremena i prostora, pa ću pomenuti samo one najsjajnije: Savićevića, Mijatovića, Vučinića i Jovetića. Jasno je da vremenom rudnik presuši, no ja sam živio u ubjeđenju da crnogorski fudbalski rudnik neće nikada.

Grdno sam se prevario. Kako tada, i sve vrijeme od tada, kao i danas, crnogorski fudbalski rudnici, i rudari u njima, postojali su i neprekidno radili. Međutim, fudbalskih dijamanata više nema. Već dugo, dugo u crnogorskom fudbalu nije se pojavio fudbalski dragulj. Zašto je to tako?

Fudbal je sport koji se igra na otvorenom prostoru.

Zato ga je moguće igrati na bilo kakvoj poljani, na pojedinim gra dskim ulicama na kojima nema mnogo saobraćaja, u dvorištima bilo kakvih dimenzija… Nekada su dječaci igrali fudbal na svim ovim prostorima, kreirajući sami način igranja.

Za njih je fudbal bio igra koju su igrali strasno i s velikim uživanjem. Pobijediti protivnika, svoje drugare iz ulice ili bliže okoline, bio je imperativ. Da bi se došlo do pobjede korišćena je tehnika, posebno dribling, ali i snaga. Te igre sadržale su sve što je bilo potrebno za napredak mladih igrača. Kako nije bilo sportskih sala u Crnoj Gori, salonski sportovi nijesu bili razvijeni. Zato su djeca s najboljim sportskim predispozicijama igrala fudbal. Tako smo tada imali i kvantitet i kvalitet. Najbolji iz “uličnog” fudbala postajali su članovi fudbalskih klubova i tako počinjali karijere. Tamo su ih čekali treneri koji su bezrezervno vodili fudbal i tim poslom bavili se iz ljubavi.

Bio sam trener mlađih klupskih selekcija oko 15 godina i za to vrijeme nijesam primio dinara nadoknade za svoj rad. Takvih slučajeva u Crnoj Gori je bilo jako mnogo – maltene to je bilo uobičajeno stanje. Sve nabrojeno ima vrlo malo sličnosti sa današnjim stanjem u crnogorskom fudbalu i s pobudama koje opredjeljuju trenere i mlade ljude da se bave ovim sportom. Kako je u ovom pogledu danas?

Nekada, odluku o tome da trenira fudbal donosio je sam dječak Za njegovu odluku najčešće nijesu znali ni roditelji. Njima je bilo bitno da njihovo dijete redovno ide u školu i bude dobar učenik. Sve drugo nije bilo u njihovoj sferi interesovanja.

Jedan naš poznati košarkaš i košarkaški sportski radnik u najranijoj mladosti trenirao je fudbal. U fudbalu se nije dugo zadržao, pronašao je sebe u košarci i vrlo rano zaigrao u KK Budućnost Jednom prilikom otac ga je pitao kako mu ide treniranje fudbala! Tada roditelji u vlastitom đetetu nijesu vidjeli rješenje svojih materijalnih problema. Željeli su da se njihova djeca bave sportom zbog svoje sreće i prosperiteta. Praktično, situacija je bila takva da su dječaci bili ambiciozni, a roditelji ne.

A danas?

U to vrijeme su se sportisti, pa i budući vrhunski, od prvog dana treninga susreli s činjenicom da će u njihovoj karijeri sve zavisiti od njih samih. Bilo im je jasno da će morati da se pouzdaju u se i u svoje kljuse. Nije bilo menadžera da ih protežiraju i zaluđuju velikim planovima. S njima su se susrijetali tek onda kada bi postali ozbiljni igrači seniorske ekipe svog kluba.

A danas?

Na svakom mjestu gdje se nekada igrao fudbal, bilo na livadama, travnjacima, ulici, poligonima, pa i u klubovima, znalo se ko je najbolji fudbaler ko je majstor. Njemu je bilo dozvoljeno sve. Mogao je driblati do besvijesti, biti malo lijen, ne trčati dovoljno. Ovo su mu dozvoljavali njegovi saigrači, a u klubu treneri. Ostali fudbaleri su se borili do iznemoglosti. Svoje slabije fudbalsko znanje nadoknađivali su velikom trkom, borbenošću i požrtvovanjem.

Poslije tadašnjih fudbalskih utakmica na tijelima aktera bilo je mnogo modrica, ali to im nije smetalo, niko se nije žalio. Problem su predstavljale samo rane koje su krvarile ili bile prekrivene limfom, pa su mogle da zamaste posteljinu tokom noćnog boravka u krevetu. Tada je kazna od majke bila neizbježna. Nije bio problem u kazni već u tome da ona ne bude zabrana treniranja. To bi se doživljavalo tragično. Tada su se cijenili majstori, a oni su takvi postajali svakodnevnim usavršavanjem svojih individualnih karakteristika koje su donijeli sa “uličnog” fudbala.

Pametni treneri nijesu ih sputavali, naprotiv, podstrekivali su ih. Nijesu tražili od njih ništa što bi umanjilo njihovu izuzetnu individualnost. Bili su svjesni da se dijamanti ne farbaju da bi bili ljepši. Tada nije važila maksima da dobar kolektiv njedri dobrog pojedinca. Iskreno, za mene je taj stav smiješan. Pa zar nije normalnije, što je nekad važilo, da je sa izvanrednim pojedincem lakše stvoriti kvalitetan tim. Pa zar Mesi nije to dokazao u Barseloni. Tu postoji samo jedan problem.

Teško je stvoriti Mesija. Nekada u Crnoj Gori nije bio ovako veliki broj liga mlađih selekcija. U najmlađem uzrastu tada su se organizovala turnirska, a ne ligaška takmičenja.

To je bio razlog da djeca igraju utakmice bez rezultatskog imperativa. Igrali su da nadigraju protivnika i da svaki pojedinac iskaže svoje najbolj karakteristike. Tako su mogli da u igri rizikuju i uče novo. U to vrijeme nije se moglo desiti da selekcija i najboljeg kluba pobijedi bilo koga s dvocifrenim rezultatom. Konkurencija je bila vrlo jaka.

A danas?

Seniorski treneri talentovane omladince su odmah gurali u vatru seniorskog takmičenja. Oni to nijesu radili zato što su ih propisi primoravali. Ne. To su radili jer su ti dječaci svojim kvalitetom zasluživali. Ovi mladići su imali bezrezervnu podršku starijih igrača, što nije bilo bez značaja. Međutim, mnogo značajnije je to što su treneri vjerovali u njih i nijesu im mijenjali status prvotimca poslije neke slabo odigrane utakmice. Uz to, i sportski novinari su im bili naklonjeni, ali ih nijesu mazili. Nijesu ih dizali u nebo zbog jedne dobro odigrane utakmice i tako im usporavali razvoj. Vrlo bitno za uspješne karijere tadašnjih fudbalera je bilo i to što nijesu premladi napuštali svoj klub. Kada bi ga napustili, bili su njegovi najbolji igrači. Ni tada im prohtjevi nijesu bili megalomanski. Nijesu trčali u inostrane klubove koji su im nudili veliki novac. Po pravilu su prvo išli u najbolje jugoslovenske klubove, pa tek potom u inostrane.

A danas?

Tokom teksta često sam se pitao kakvo je danas stanje u crnogorskom fudbalu u pogledu stvaranja mladih fudbalera. Bez dileme izvući ću zaključak da je očajno. Pa, šta uraditi da ono bude bolje, makar da bude slično onom nekadašnjem?

O tome u sljedećoj kolumni.