Neuspjeh jeste, za uzbunu nije

Završene su utakmice grupne faze UEFA Lige nacija. U grupi C4 reprezentacija Crne Gore sa sedam bodova osvojila je treće mjesto. Kada se završi bilo koji takmičarski ciklus, potrebno je izvršiti detaljnu analizu i objektivno vrednovati rezultat. Ekipa može tokom takmičenja da odigra neke utakmice dobro, neke slabo; da se nekom igra sviđa, a nekom ne; da se neko zadovoljava sa mladim igračima koji debituju, a razočarava sa starijim standardnim; da mu se sviđa rad stručnog štaba reprezentacije ili da se ne sviđa, i tako redom.

No, kad se takmičenje završi, sve to postaje relevantno, jer jedino pravo mjerilo kvaliteta urađenog posla je postignuti plasman na tabeli. Naravno, ovo ne važi kada se prije takmičenja postavi neki drugi cilj, recimo podmlađivanje ekipe. Kada je u pitanju reprezentacije Crne Gore, podmlađivanje nije postavljeno kao cilj, jer je to obavljeno u prethodnom takmičarskom ciklusu. Samim tim, pred ekipu je postavljen vrlo jasan zadatak što je selektor više puta istakao, borba za osvajanje jednog od prva dva mjesta. Očigledno da zadatak nije ispunjen. No, treba naglasiti da nijesmo ispali iz grupe, prevashodno zaslugom slabe reprezentacije Kipra, što nije bez značaja.

Od osnivanja Lige nacija zastupao sam tezu da to takmičenje treba da nam posluži da spremimo ekipu za redovne kvalifikacione utakmice prvenstva Evrope i da proširimo reprezentativnu bazu. Sa moje pozicije to je bilo lako predlagati, ali da takav pristup ovom takmičenju imaju ljudi koji vode crnogorski fudbal i te kako je komplikovano. Praktično je trebalo unaprijed žrtvovati jedno takmičenje i biti spreman za neuspjeh. To crnogorska javnost, i stručna i laička, ne bi oprostila, zato što su njihove ambicije uvijek iznad realnog. Jedan sam od onih koji smatraju da odgovorni u institucijama treba da prave programe i odgovaraju za njihovu realizaciju.

Da li se ovi programi nekome van institucija sviđaju ili ne, smatram da nije od predsudnog značaja. Kako FS Crne Gore nije promovisao ovo takmičenje kao pripremu za sljedeće, od starta se krenulo ka realizaciji postavljenog cilja, osvajanjem vrha tabele. Kako je to urađeno? Odigrali smo šest utakmica, od Srbije dvije izgubili, s Rumunijom jednu igrali neriješeno, a jednu izgubili, a Litvaniju oba puta pobijedili. Od jakih ekipa osvojili smo samo bod. To je nešto što najviše brine. Postavlja se pitanje da li to mi imamo reprezentaciju koja može da igra samo protiv slabih? Odgovor mogu i moraju dati oni koji vode reprezentaciju. Sasvim sigurno, precizan odgovor dobićemo u narednom takmičenju.

Što nam je donijela Liga nacija? Prevashodno to da sve reprezentativne utakmice postaju ozbiljne, dobile su takmičarsku komponentu. Gledalaca je mnogo više i zahvaljujući tome nacionalni savezi zarađuju više novca nego kada su igrane klasične prijateljske utakmice. Kroz ovo takmičenje selektor je imao mogućnost da na ozbiljnim takmičarskim utakmicama provjeri veći broj fudbalera koji konkurišu za nacionalni dres; da provjeri ozbiljnost i želju starijih da i dalje punom snagom igraju za nacionalnu ekipu; da procijeni da li novopozvani mladi fudbaleri posjeduju kapacitet koji bi im u buduće obezbijedio stalan reprezentativni status i još toga.

Nijesam siguran da je ova šansa kvalitetno iskorišćena i da je stečen pravi uvid. Na selektorovom spisku i dalje se nalaze fudbaleri koji godinama dolaze na reprezentativna okupljanja, a ne igraju ili igraju vrlo, vrlo malo. Kada je u pitanju reprezentacija, sentimentalnosti ne smije da bude. Neko ko ima 30 godina, ne igra u ozbiljnoj ligi, a najčešće nije ni standardni prvotimac, ne može godinama da bude član reprezentacije. Zauzima mjesto mladim igračima koji možda trenutno nemaju reprezentativni kvalitet, ali su perspektivni iza njih treba imati strpljanja. Na ovim ozbiljnim utakmicama selektor je mogao da se uvjeri da neki stariji fudbaleri stižu na kraju svog reprezentativnog puta. Godine čine svoje, protiv fiziologije se ne može.

Savremeni način igranja fudbala, gdje se traži velika brzina, ogromna trka i maksimalno korišćenje praznog prostora, predstavlja veliki problem za neke reprezentativce. Na prijateljskim utakmicama ne bi se ispoljile slabosti u ekipi na način na koji se to desilo na ovim jakim, takmičarski bitnim susretima. Nakon utakmice u Beogradu, ukazao sam na pristup igri pojedinih fudbalera. Nije bio onakav kakav smo navikli da bude. Imao sam, prvi put gledajući reprezentaciju, utisak da pojedincima ona nije u prvom planu. Na to mjesto su postavili sebe. Taj moj utisak potvrđen je i na utakmici protiv Rumuna. Bilo je mnogo neodgovorne igre, nediscipline, pa čak i neborbenosti. Na terenu nijesu bili hrabri sokolovi koji ispravljaju jedan drugog, i igraju “svi za jednoga jedan za sve. Iz takvog lošeg odnosa stvorena je velika nervoza među igračima. Dobili smo šest kartona, nikada više. Rekao bi čovjek da smo izginuli u bici s rivalom. Međutim, nije bilo tako, većina kartona je dobijena zbog prigovora sudiji. Jedan detalj sa utakmice me je frapirao. U svakoj ozbiljnoj ekipi prije izlaska na teren zna se ko izvodi jedanaesterac Promjenu izvođača može da odobri samo selektor. Siguran sam da se to znalo i kod nas, i da je izvođač, na osnovu onoga što sam shvatio iz izjave Tumbakovića, trebalo da bude Mugoša.

No, Janković mu je oteo loptu. Neshvatljiv gest mladog fudbalera. Uradio je to kolegi koji je stariji od njega i koji je duže član ove reprezentacije. Ponašao se kao da je reprezentacija njegova prćija. Strahovito nepoštovanje saigrača i selektora. Čudu se ne mogu načuditi zašto je Mugoša to mirno posmatrao. Da se nije slučajno prepao, pa mu je dobro došao ovaj bezobrazluk Jankovića? Znajući ga, ne mislim da je to, već je u pitanju njegovo vaspitanje i kultura. Ovakve stvari ranije se nikada nijesu dešavale u našoj reprezentaciji.

Od ovog sada ne treba praviti dramu. Selektor treba da riješi problem u kući. Međutim, ako se ova pukotina u reprezentaciji ne okrpi na vrijeme, ona će postati rupetina u koju možemo poupadati i nagrabusiti. Treba svim sadašnjim reprezentativcima da bude jasno da je reprezentacija iznad svakog pojedinca. Njihove kolege koji su doskoro igrali za reprezentaciju to su dobro znali, i prema toj činjenici ljudski se odnosili. Zato su ih navijači voljeli i kada su dobro igrali i pobjeđivali, ali i kada su igrali slabo i gubili. Oni nikada, doslovno nikada, nijesu igrali neborbeno i nedisciplinovano. Navedeni stav treba da je svetinja u reprezentaciji. Ko ga može prihvatiti, ostaje i dalje, a ko ne, neka mu je srećan lijepi put. Na kraju ovog kvalifikacionog ciklusa može se konstatovati da smo doživjeli neuspjeh. Ni prvi, ni zadnji, pa nema razloga za uzbunu. Više me proganja ubjeđenje da kada nijesmo kompletni, nemamo reprezentaciju koja može pobjeđivati ozbiljne protivnike. Jasno je da bez tih pobjeda nema završnice evropskog ili svjetskog prvenstva. P.S. Aktuelni košarkaški šampion Rusije i višestruki prvak Evrope, CSKA poražen je od KK Budućnost Voli, vicešampiona Crne Gore i debitanta u Evroligi. Čudo, ali treba znati da čuda počinju da se dešavaju onda kada snovima damo istu količinu energije kao i strahovima!

Branislav Milačić