Novinar hrvatskog portala telesport.telegram.hr Luka Marin Vuco pisao o kapitenu košarkaške reprezentacije Crne Gore Bojanu Dubljeviću. Na tekst su uticaj imale Dubijeve izjave za Dnevne novine iz intervjua objavljenog nedavno.
Doba korone za sport je doba rezanja ugovora. Od najbogatijih klubova pa naniže, uprave pozivaju struku i igrače u kancelarije da dogovore smanjenje plate, često i raskid saradnje zbog nastale krize.
Ipak, tu i tamo stigne vijest da je neko pozvan na razgovor iz potpuno suprotnog razloga. Naime, kada u ovako neizvjesnim vremenima uprava na sto stavi višegodišnji produžetak ugovora, onda znate da je riječ o posebnom pojedincu bez kojeg se ekipa ne može ni zamisliti.
Jedan od takvih je i Bojan Dubljević.
Valensija je svog 28-godišnjeg kapitana zavezala za narandžasti brod sve do 2023, s opcijom produžetka na još jednu sezonu. To znači da bi nikšićki centar mogao da provede 12 uzastopnih godina u istom dresu, što je rijetko viđena vjernost za evropsku košarku, pogotovo kada se zna da mu svake godine stižu ponude mnogo jačih klubova od Valensije.
“Bilo je raznih ponuda, dosta većih, ali novac kod mene nikada nije igrao veliku ulogu. Valensija nije najjača u Evropi, ali jedan trofej sa njom vrijedi kao 10 sa najvećim klubovima”, izjavio je nakon produžetka ugovora, te dodao:
“Već dugo vremena razmišljam o tome da ovdje završim karijeru”.
Ne juri za slavom
Dubi je jedan od rijetkih igrača koj i ne juri za slavom i što debljim računom u banci. Mnogo više ga privlači osjećaj pripadnosti i zajedništva.
Sa jedne strane, stvarno je lijepo vidjeti drugačiji, romantični pristup i pogled na karijeru, ali to za sobom ipak povlači kopkanje koliko je daleko mogao da stigne Dubljević da se odlučio za nove, veće izazove? Vjerujem da se nerijetko i sam zapita uprkos snažnoj privrženosti narandžastom dresu.
Da je nikšićki centar “big deal” postalo je jasno još davnih dana. Na Eurobasketu u Sloveniji 2013, Crna Gora se nalazila u paklenoj grupi sa Srbijom, Litvanijom, BiH, Letonijom i Makedonijom, a selekcija Luke Pavićevića izazivala je veliku pozornost javnosti zbog Nikole Vučevića, koji je već tada bio na dabl dabl prosjeku u NBA.
Dogodilo se nešto nevjerovatno zvijezda Orlanda je pala u drugi plan, praktično dobivši ulogu zamjene za godinu dana mlađeg Dubljevića, koji se, izuzimajući naturaliziranog Tajrisa Rajsa, pokazao kao najproduktivniji igrač reprezentacije.
Budući da se Crna Gora sa skorom 2:3 oprostila u prvom krugu, na Pavićevića je sasuto drvlje i kamenje zbog prednosti Bojana u odnosu na Vučevića. No, j asno je da to nije bio njegov puki hir Dubi ga je svojim predstavama natjerao da mu da značajniju ulogu.
Širok napadački repertoar
Nameće se pitanje kako je moguće da čovjek koji je zasjenio dominantnog NBA centra i sam nije privukao veći interes NBA ekipa dok još nije porastao sa Valensijom.
Na draftu 2013. bio je izabran od Minesote kao tek 59. izbor, uprkos tome što je po statistici bio drugi najproduktivniji centar u klasi, i to u vrlo jakoj španjolskoj ligi.
Predstavnici franšiza su zaista bili impresionirani napadačkim potencijalom, ali brinuli su ih njegovi atletski nedostaci: manjak centimetara za poziciju petice (205) i manjak brcine za četvorku. To Dubija nije pdcviše pogodilo jnr, kalao leaže, veću želju da ode u NBA imao je njegov brat nego on sam, kojeg je oduvijek više privlačio evropski stil igre.
I kad maknemo NBA iz priče, opet se mora reći da je velika šteta što mu je aktuelna sezona tek treća u Evroligi, dok ih je čak osam (dvije za Budućnost i šest za Valensiju) odigrao u Evrokupu, mada već odavno nema sumnje da je riječ o jednom od najboljih centara u Evropi.
Dubljević je prije svega strašan strijelac, što se odlično vidi kroz podatak da je od 2011. neprekidno dvocifren u prosjeku poena u evropskim takmičenjima. Ima izvrstan šut spolja (blizu 40 odsto realizacije kroz čitavu karijeru), bogatu leđnu tehniku, a naročito je koristan u “pick igri” zbog čvrstih i širokih blokova koje postavlja.
Zbog tako širokog napadačkog repertoara upotrebljiv je na obje centarske pozicije, ali je najopasniji na čistoj petici.
Timski igrač
U ranoj fazi karijere zamjeralo mu se to što ne uzima dovoljno skokova, ali vremenom je dodatno ojačao i razvio njuh za pozicioniranje, pa se danas sa prosjekom od 14,2 poena i 6,5 skokova za samo 23,5 minuta na parketu nalazi na osmom mjestu u MVP liste (od centara je samo Bajernov Greg Monro više pozicioniran), a po rubrici “per 40 min” stacioniran je na trećem mjestu.
Utisak je da Dubljević, ako baš poželi, sa lakoćom može postići preko 20 svaku utakmicu. Sjetimo se samo kako je krajem decembra kroz 10 dana Baskoniji, Milanu i Fenerbahčeu “utrpao” redom 25,20 i 30 poena. Međutim, Dubi nema poriv da šutira svaki drugi napad ako je vruć. Svakako će šutnuti svojih desetak lopti, ali, u slučaju da većina uđe, neće zahtijevati rušenje trenerove koncepcije radi nabijanja lične statistike, što je odlika pravog timskog igrača.
Nije baš čest slučaj da je najbolji igrač timski nastrojen, što je najveći razlog zašto se toliko povezao sa tribinama dvorane “Fuente de San Luis”. Navijači nikada neće zaboraviti podvig iz 2017. kada je odveo Valensiju preko Barselone, Baskonije i Real Madrida do titule, te bio proglašen MVP-jem finala.
Tada mu je bilo 25 godina i ponude su pljuštale sa svih strana. Sve su glatko odbijene.
Mnogima taj potez nije bio jasan, pomislili su da čovjek ima strašno lošeg menadžera. No, Dubi je jedan od rijetkih igrača koji ne jure za slavom i što debljim računom u banci. Mnogo više ga privlači osjećaj pripadnosti i zajedništva, te je očigledno da u Valensiji nije pronašao samo dobar angažman, već i mjesto koje smatra kućom.
Nadajmo se samo da će narandžasti uspjeti zadržati svoje mjesto u Evroligi, jer je greota da tako klasni igrač većinu svoje karijere provede van elitnog evropskog takmičenja.
Dubi, srce majkino