Hvala vam naše heroine

Duh i karakter nekog naroda najbolje se očitava u sportu. Svaka država ima jedan ili više trofejnih sportova.

Što je država mnogoljudnija i bogatija tih sportova je više, a one koje imaju manji broj stanovnika i nijesu ekonomski jake, kao Crna Gora, po pravilu ne osvajaju trofeje. Zadovoljavaju svoj narod i sebe sporadičnim osvajanjem trofeja ili dobrim plasmanom na takmičenjima vrhunskog nivoa.

Postoji nešto što je izuzetno bitno za ovu drugu grupu država. Od velikog značaja je da one u određenim sportovima imaju tradiciju. Jasno je da reprezentacije tih država dobre rezultate ne mogu ostvarivati zahvaljujući kvantitetu, tj. masovnosti takmičara, moraju se usredsrediti na kvalitetan rad i dobru selekciju. Vrlo je teško doći do kvaliteta iz malobrojne sportske populacije, iz jako male baze.

Zbog toga tradicija kod ovih država igra i te kako važnu ulogu. Zahvaljujući njoj, sportski savezi u zemljama s malim brojem stanovnika imaju obrazac kako treba raditi u klubovima i reprezentaciji da bi se postizali vrhunski rezultati. Nove generacije trenera i takmičara imaju uzore u svojim kolegama iz prethodnih generacija. Ako su oni i osvajači trofeja, iskustvo je korisnije. Uz dalju nadgradnju svojih intelektualnih i fizičkih karakteristika nove generacije mogu da pođu, uspjehom utabanim, stazama prethodnika. Na taj način mogu uspješno da se suprotstave sportistima iz “velikih” država. Veliki broj sportista koje pojedine države imaju i vrhunski tehničko-tehnološki uslovi za njihov rad ne moraju uvijek da su presudni za rezultat. Ne može se s novcem sve postići, što se na moje veliko zadovoljstvo i dešava.

Zbog svega ovoga izuzetno se loše osjećam kada čujem od naših građana, bilo u sportu ili van njega, kada, da bi opravdali neuspjeh, izjavljuju za našu državu da je mala ili kada s istim motivom pominju nizak budžet kojim raspolažemo. Niti smo mi mali, niti smo siromašni. Kako neka država može biti mala i siromašna kada ima đevojke u rukometnoj reprezentaciji sa srcem velikim kao Lovćen. Kako mi s njima takvima možemo biti siromasi? Ne, naša država je velika i uz to bogata najvažnijim resursom – ljudima!

Za sve što sam napisao inspirisao me je nastup naše ženske rukometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Japanu. Ispratili smo đevojke na to takmičenje i nadali se najboljem, kao i do sada. Ženski rukomet je sport koji u našoj zemlji ima ogromnu tradiciju. U njemu su osvojeni mnogi trofeji na svjetskom i evropskom nivou. Jedino olimpijako odličje srebro iz Londona one su nam donijele. To je ostvarivala naša reprezentacija, ali i crnogorski ŽRK Budućnost. Na taj način su podigli rejting crnogorskog ženskog rukometa na vrlo visokom nivou. Pojedini rukovodioci saveza, naši treneri i posebno igračice izuzetno su poštovani i cijenjeni u svjetskom rukometu.

Kada se prije par godina desila smjena generacija u našoj repezentaciji, bilo je dosta onih koji su smatrali da je došao kraj uspjesima. No, na zadovoljstvo nas koji volimo sport, nije bilo tako. Rukometni poslanici su uspostavili sistem u kojem je rad s mlađima dobio primarno mjesto. To je dovelo do toga da su nove mlade snage mogle uspješno da zamijene reprezentativke koje su prestale da se aktivno bave tim sportom. One, velikani našeg sporta, ostavile su puno dobrog u nasljeđe budućim rukometnim generacijama. Niko pametan ne bi mogao prihvatiti da ove dive, napuštajući aktivno igranje rukometa, treba da se potpuno isključe iz rukometa. Zato se za njih moralo naći mjesta za rad u klubu ili reprezentaciji, što je i urađeno. Sem navedenog, da se osmišljeno radi u crnogorskom rukometu, pokazuje i to da je veliko rukometno ime izabrano za prvog čovjeka saveza.

Svi ti pametni potezi ne bi bili mogući da nije tradicije uspjeha u ovom sportu iz koje se moglo puno naučiti, što je i urađeno.

Naša rukometna misija u Japanu počela je takmičenjem u grupi. Ostvarili smo četiri pobjede i izgubili jednu utakmicu. Doživjeli smo poraz od Španije primajući gol dvije sekunde prije kraja (koji je krajnje sporan s aspekta sudijske odluke), a nije bez značaja napomenuti da su Španjolke stigle do finala osvojile srebro. U kasnijem toku takmičenja poraženi smo od jake Rusije što nas je udaljilo od medalje. Kako obično biva, nakon toga trebalo je očekivati pad u igri naše ekipe, što se ranije često dešavalo, ali ovog puta ne.

Nova generacija pokazala je izuzetan karakter i konstantnost forme tokom cijelog takmičenja. Iskreno, to je do sada vrlo rijetko bila karakteristika crnogorskih ekipa, pa i onih najboljih. Sve navedeno dovelo je do toga da smo osvojili peto mjesto na svijetu. Izuzetan uspjeh!

Pitam se da li ima oblasti u našim životima, sem sporta, da smo u pet najboljih na svijetu? Pitam se, a znam da nema tek kada se to tako sagleda postaje jasno kakav smo uspjeh postigli. Ja neću upućivati čestitke članovima naše reprezentativne ekspedicije već ću svima koji su doprinijeli ovom uspjehu, koji je pratio čitav svijet, uputiti veliko HVALA.

Maltene, od samog početka njihovog bitisanja, članice te reprezentacije nazvane su lavicama. Taj naziv mi se nije sviđao ni tada, niti mi se sviđa sada. Zašto mi u Crnoj Gori određene radnje ljudi opisujemo tako da im prišivamo svojstva životinja (radimo ko konji, spavamo ko međedi, lukavi su kao lisice, borimo se ko lavovi). Za mene rukometne reprezentativke nijesu lavice već HEROINE. Podsjetiću na značenje riječi heroina po Vujakliji: “Zavodna neodoljiva dama. Madam u svakom pogledu, hrabra, dražesna, neuništiva, junakinje”. E,to su one. Uvijek su mi bile lijepe. No, kako idu iz uspjeha u uspjeh sve su mi ljepše, prelijepe. Uživam da ih vidim i van rukometnog terena. Na terenu ih je milina viđeti onako ponosne kada proslavljaju uspjeh. Na jednom mjestu ljepota, radost, sreća. Ne može svako da ispoljava zadovoljstvo na onakav predivan način. Mogu samo oni koji vole svoju državu, svoj sport, svoje navijače i sve dobronamjerne ljude. Jednostavno mogu samo oni koji znaju da vole i kod kojih ne postoji riječ mržnja. Takve su naše heroine, naše, a jedinstvene. Kada su takve siguran sam da će nam i u buduće priređivati još mnogo, mnogo radosti. Kada je rukovodstvo Rukometnog saveza Crne Gore donijelo odluku da postavi Šveđanina Johansona za selektora ženske seniorske reprezentacije, procijenio sam da je to dobar potez.

Na taj način je većini naših rukometašica omogućen kvalitetan rad kod dva vrhunska stručnjaka Adžića u klubu i Johansona u reprezentaciji. Očito da je to dalo izvanredne rezultate. Čestitke Johansonu za učinjeno i molba da nađe načina da ovu ekipu odvede na Olimpijadu.