Moje povlačenje planirano, vjerujem u crnogorski rukomet!

Dragan Adžić je nedavno, za mnoge iznenada napustio klupu Budućnosti. Smatra da je izabrao pravi momenat za taj korak.

“Pripremao sam se dugo za ovu odluku, pa sam je spreman i dočekao. Okrenuo sam se analizama svog rada i današnjeg momenta u rukometu. Uvijek ima nekog posla”, rekao je Adžić za Novu M.

Odluka da ode sa klupe tokom sezone iznenadila je javnost, međutim:

“To je bila zajednička želja, i uprave i moja, da bude baš ovaj momenat, iako smo dogovorili da ovo bude moja posljednja sezona i da je završim. Ali, usred svih ovih dešavanja koja su nas pogodila od početka sezone – korona, povrede, izostanci bitnih igračica…Procjena je bila da je sada bolji momenat nego na kraju. Ekstremno sam zahvalan klubu koji me stvorio, i ako je potrebno da moj odlazak bude najveća pomoć u ovom momentu, to je najmanje što mogu da uradim”.

Kako gledate na taj moment, na taj trenutak, na 2012. godinu sa ove distance?

“To je timski uspjeh, nije uspjeh Dragana Adžića, što će pokazati i pokazuje trajanje reprezentacije nakon mog odlaska. A, pokazaće sigurno i dobri rezultati nakon mog odlaska iz Budućnosti. Kako vrijeme odmiče, iskreno, posljednjih godina, tek sada dajem na značaju. Čini mi se da je bilo izuzetno teško, kako koja godina odmiče meni se čini sve teže…Mislim da će se teško ponoviti, ali tada mala grupa velikih ljudi vjerovala je u to. Možda može opet, ali na neki drugi način, jer se ovo postiglo sa sjajnim poštovanjem hijerarhije, poštovanjem naše tradicije, sa heroinama kako to Crna Gora može da iznjedri i sa djevojkama, biranim, koje su igrale za Crnu Goru, a nijesu rođene u Crnoj Gori. Tako da neki recept možda postoji, ali ne može se ništa ponoviti na isti način. Sadašnje vrijeme traži novi put crnogorskog rukometa, novi put Budućnosti i vjerujem u ljude u upravi i na terenu da će naći pravi put koji mora biti naš”.

Šta kažete o sadašnjem rukometnom trenutku, klupskom reprezentativnom sa ove distance? I, u poređenju sa onim što je uradila generacija, odnosno generacije, koje ste vodili sa stručnim štabom?

“Crnogorski ženski rukomet od 2010. godine traje. Među četiri reprezentacije smo koje imaju kontinuitet 13 takmičenja zaredom bez izostanka sa ozbiljnim rezultatima. U sadašnjoj generaciji tri su igračice iz 2012, dvije su i tada ozbiljno igrale Jovanka Radičević i Majda Mehmedović, dok je Jelena Despotović tada bila dijete, koju smo vodili da raste očekujući da bude upravo na ovom nivou u 26. godini. Ono što želim, volio bih da bude strpljenja prema igračicama koje sada igraju, jer mi nemamo drugih. I dok budemo shvatili da nemamo drugih onda ćemo još više vjerovati u njih, još više im pružiti snage i onda će one izrasti u prave, vrhunske igračice. Apsolutno vjerujem u projekat odlaska na Olimpijske igre, u projekat nove Budućnosti sa smjenom generacija i vjerujem u crnogorski ženski rukomet na ovom nivou”.

Na ovim prostorima uspjesi se brzo zaboravljaju. Danas vas dižu među zvijezde, a sjutra bacaju u blato. Teško je trajati, biti na vrhu, a ostati svoj…

“Meni nije ništa čudno, zato sam mogao trajati sve ove godine. Jako dobro poznajem sredinu, ljude oko sebe i sa kojima radim, i to mi je pomoglo da trajem ovako vanredno, za čitav Balkan. Poslije mene će biti trenera, jer imamo sjajne ljude u vaterpolu, košarci i fudbalu. Za njih imam poruku – što se više isključe to će im biti lakše. Ne treba da razmišljaju da li je neko nešto napisao, kako je napisao, oni treba da imaju svoj put, da budu istrajni i na taj put ne može da utiče niko iz ove sredine. Ako bude bilo ko uticao, neće trajati koliko ja. Imam svoj put, idem čist i slobodan sa povjerenjem prema svima, dajem sve svakome, ali mene niko ne pomjera lijevo-desno”.

Adžić u svom maniru, daleko od očiju javnost, saniraće desetogodišnje ožiljke, adrenalin dovesti u normalu, a kad napuni baterije krenuti ubrzo u nove izazove i po nove trofeje.