Mladost bukvalno može sve. Da voli, pa da ne voli, želi i da ne želi… Mladom čovjeku je dozvoljen ,,luksuz” neodlučnosti i neodgovornosti. Mlade godine su skoro uvijek jak argument za gledanje kroz prste. Mladost živi sadašnjost. Ne trči i ne juri u budućnost.
Raspolažemo sa još milion sličnih primjera, ali da zastanemo na nekoliko, jer priča o Vasiliju Radoviću, vaterpolisti crnogorske reprezentacije i članu Jadrana iz Herceg Novog, pokazuje malo drugačiju stranu bezbrižnih godina.
Ovaj sedamnaestogodišnjak debitovao je za A tim na kvalifikacionom olimpijskom turniru u Roterdamu. Prošle godine u martu debitovao je za prvi tim Jadrana u derbiju protiv Juga!
Ni punoljetan, ravnopravno se kroz sedam kvalifikacionih utakmica i pobjeda nacionalnog tima nosio sa superiornim rivalima iz grčke i hrvatske reprezentacije. Bez prava na grešku, surfovao je sa ogromnim bremenom dilema kroz olimpijski bazen u Roterdamu.
A možda je ova priča mogla biti drugačija, ali nije, na sreću, jer je u pravo vrijeme, na pravom mjestu, sa pravim društvom, izabrao vodu i loptu.
“Zaista sam u početku bio nezainteresovan za vaterpolo, a kasnije sam ga zbog društva zavolio i ostao. Volio sam i trenirao fudbal, a tek sam negdje od Olimpijskih igara u Riju počeo da gledam utakmice. Sve što je bilo prije Rija, a tada sam imao 13 godina, slabije se sjećam. Mislim da je od Rija, možda i malo kasnije počela da se rađa ozbiljnija ljubav prema vaterpolu. Ono čega se jasno sjećam i što sam do decembra mislio da se može dogoditi samo u najluđim snovima bio je susret sa Lekom (Aleksandar Ivović) i Draškom Brguljanom. Bili su tada moji uzori, što su i dan danas. Gledao sam ih na TV-u te godine i nakon Igara, a u decembru prošle godine sa njima sam počeo da treniram. Baš nestvarno. Prosto sam bio začuđen koliko su normalni, prirodni, dostupni, a za kratko vrijeme postali su moji prijatelji. Priznajem da mi na kraj pameti nije bilo da mogu kroz sve ovo da prođem. I dalje je čudno”, kazao je mladi reprezentativac.
Roterdam prva klapa
Izuzetan talenat u profesionalnu mašinu ubacio je mladog igrača. Nije se izgubio. Nije dao na sebe. Slušao je i pamtio savjete. Radio je žestoko. Trenirao je ponekad od sedam sati zbog obaveza u školi…
“I sada kao i prije godinu da ste me pitali da li očekujem nastup za A tim, odgovorio bih isto: ne očekujem i nijesam očekivao”.
Na sreću vjerovali su u Vasilija oni čija se misao i riječ sluša i cijeni. Jadran, reprezentacija, a potvrda je stigla i od selektora Vladimira Gojkovića. Prva klapa je pala u Roterdamu!
“Bilo je teško i neizvjesno, upravo zbog ,,balona i korone jer nam je najviše snage oduzimalo. Ali od decembra smo zajedno i da nije bilo rada kakvog je bilo na turniru bi bilo teže. Mislim da nas je predan rad doveo do Tokija”.
Za mladog vaterpolistu 1. mjesto u Roterdamu je senzacija, ali samo na papiru:
“Bili smo najspremnija ekipa u Roterdamu. Trenirali smo za to i došli smo za vizu. Kako i koliko smo radili, pokazali smo svima”.
Zanimljivo za Vasilija je da ljetos nije bio u grupi iskusnijih i igrača na koje se ozbiljno računalo za prve akcije. Bio je, potpuno prirodno, sa mladim reprezentativcima. Tek je krajem godine stigao u A tim.
“Prije prvog treninga kroz glavu su mi išle misli da li ću moći sve to da izdržim, da li je možda rano, imam li snage, jesam li psihički spreman… Poslije nekoliko treninga uklopio sam se, a nadao se nijesam, jer sam mislio da će biti teže”.
Slično je, godinu mlađi, razmišljao debitujući za prvi tim Jadrana.
“U toj prvoj utakmici ništa mi nije bilo jasno. Pjenilo je sve oko mene, plivao sam gore dolje, a istovremeno osjećao izuzetnu čast”.
Leka uzor
Sa mladim igračem razgovarali smo juče, neposredno pred trening. Cijedili smo vrijeme, slobodno dragocjeno, u želji da saznamo ko je još Vasilije.
“Učenik sam trećeg razreda Turističke škole u Herceg Novom. Redovan sam đak, ne znam još kako ću sa ovom godinom da se izborim. Nadam se da ću i dalje redovno pohađati školu. To mi je želja. Mislim da sam bolji u bazenu, nego u školi. Zanimalo nas je koliko su velike ili male slatke ‘muke’ slave”.
Da li je svjestan kakvu stvar je napravio vaterpolo tim?
“Neću dozvoliti da se uspavam. Tek trebam da se dokazujem. Ništa još nijesam uradio, a tek pravo će doći.
Ne gubi iz vida istinu, da samo rad stvara uspjeh.
“Talenat je važan, ali bez rada se ne može ništa postići. Radom se može talenat prestići.
Uzor mu je Ivović.
“Vazda su mi treneri govorili da treba da pratim i da se ugledam na Leku. Osjećao sam veliku čast kada sam ga upoznao”.
Na Jadran gleda kao na veliku porodicu.
“Klub me napravio, bez Jadrana ne bi bilo ništa moguće”.
Ponekad isplivaju dileme.
“Nakon napornih treninga, često po dva puta na dan, plus teretana, pitao sam se da li je ovo za mene. Nekad sam razmišljao da odustanem. Sada je to prošlost, znam da me sve ovo što je bilo dovelo do lijepih stvari”.
Podrška porodice je važna.
“Naravno da se osjećam srećniji i da bolje igram kada znam da imam ljude koji me vole”.
