U globalnoj trci država da nabavi vakcine protiv korona virusa, često se može čuti da je Evropska unija ‘zakazala’, pogotovo u poređenju sa svojim zapadnim saveznikom Sjedinjenim Američkim Državama ili bivšom članicom Velikom Britanijom. Međutim, iako je tačno da je stopa vakcinisanih niža nego u tim zemljama, istina je i da se EU drugačije postavila u ovom procesu, ali da je, kako neki stručnjaci kažu, ‘prevarena’, budući da farmaceutske kompanije nisu ispoštovale svoje ugovore o isporuci vakcina.
Unija je, između ostalog, donijela odluku da polovinu vakcina koje ona proizvedi izvozi, smatrajući da je to potrebno da bi se ispoštovao princip solidarnosti za koji se zalaže te da je to njena globalna odgovornost. Razmišljalo se na način da je proizvodnja vakcina komplikovan posao koji uključuje visoku tehnologiju pa one zemlje koje su sposobne da se u to uključe imaju odgovornost da dio usmjere prema zemljama koje ne mogu tako lako dobiti vakcine. Evropska unija je istovremeno među proizvođačima koji osiguravaju najviše vakcina za COVAX mehanizam. S druge strane, SAD je izvoz vakcina zabranio zakonom, a Velika Britanija ugovorom.
Prema dostupnim podacima koje su objavile organizacije koje prate proces imunizacije, evropske zemlje koje proizvode vakcinu, kao što su Njemačka, Belgija i Holandija, napravile su dovoljno za polovinu svoje populacije da se vakciniše prvom vakcinom. Da su to sve zadržale za sebe, kao što je uradila Velika Britanija, bili bi ispred nje, na približnom nivou na kojem je sada SAD.
Međutim, evropski proizvođači su izvezli svoje vakcine, najviše upravo u Britaniju, te u zemlje kao što su Meksiko, Čile, Kanada, nešto malo i u SAD, a između ostalog i u Srbiju. Evropska komisija je navela da je 100 miliona vakcina proizvedeno u Uniji, a to znači da je EU kao i Velika Britanija proizvela dovoljno vakcina za 20 posto stanovništva. U Britaniji je 40 posto stanovnika primilo prvu dozu vakcine (polovina od toga je uvezena), dok je EU na 12-14 posto stanovnika.
EU je postigla dogovor između članica da se vakcine kupuju kolektivno, što je također čin solidarnosti između zemalja koje proizvode vakcine i onih koje nemaju proizvodnju. Tako su vakcine u EU distribuirane su na osnovu broja stanovnika.
‘Sve u rukama nekoliko farmaceutskih kompanija’
Petar Popović, docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i stručnjak za međunarodne odnose, smatra da je to bio načelno dobar plan EU, da pregovara s farmaceutskim kompanijama u ime svih država članica.
Objašnjava da je na taj način izbjegnuto da farmaceutske kompanije “manipulacijama cijene ostvaruju astronomske dobitke”, jer, kako kaže, dogovorenu cijenu s određenom državom drže u tajnosti. Međutim, u ovom slučaju je EU jedini kupac koji će po dostavi naručenog proizvoda proporcionalno distribuirati vakcine svim državama članicama.
“Pritom, EU je platila AstraZeneci unaprijed, prije nego je cjepivo proizvedeno, čime je de facto ostvarila nižu cijenu za sve države članice. U suprotnom, svih dvadeset i sedam članica bile bi prepuštene samostalnim pregovorima s farmaceutskim kompanijama koje bi bile u mogućnosti postavljati uvjete i cijene s predvidljivim ishodom; bogate europske zemlje pokupovale bi sve doze (po puno višoj cijeni), dok bi siromašnije članice ostale zakinute.”
Reklama
Generalno, to bi opet vodilo u ‘vakcinacijski nacionalizam’, međutim, Popović smatra da ni to nije uzrok današnjeg kritičnog stanja, nego posljedica sistema u kojem “dominira nekoliko farmaceutskih kompanija i nekoliko velikih sila o kojima ovisi sva distribucija vakcina”.
“To nije nacionalizam; to je sistem cjepivnog imperijalizma. Dimenzija ‘nacionalističkog’ sukoba država je u ‘grabežu za cjepiva’, i ona je sporedna prema činjenici koliko moći akumulira nekolicina kompanija, čiji je monopol zaštićen intelektualnim vlasništvom po odredbama Svjetske trgovinske organizacije i koje zbog netransparentnosti mogu kršiti ugovore i izazivati međunarodne političke krize kao što je upravo slučaj sa sukobom AstreZenece i EU.”
‘Kupovina nezapadnih vakcina nije poželjna’
Upravo je to drugi razlog zašto EU ‘zaostaje’ u procesu imunizacije – proizvođači vakcina nisu ispoštovali svoje ugovore. Najsvježiji primjer je kompanija Johnson & Johnson koja je otkazala isporuku vakcina za EU nakon što je SAD pauzirao vakcinaciju s ovom vakcinom kako bi se istražile teške nuspojave kao što su krvni ugrušci. Slično se desilo i ranije, u slučaju sa AstraZenecom koja nije ispoštovala svoj ugovor sa EU. Problema je bilo i sa ugovorom sa Velikom Britanijom, ali je ipak ovoj zemlji isporučeno više doza.
“AstraZeneca se nije držala dogovora, isporučivši EU samo trećinu naručenih doza”, kaže Popović. Međutim, on ne smatra da je rješenje za ovu situaciju odobravanje vakcina nezapadnih proizvođača, kineskih i ruskih, iako pojedine članice EU pokušavaju nadomjestiti nedostatke vakcina pregovorima o ruskom Sputniku V ili kineskom Sinopharmu, a Mađarska je naprimjer to već učinila.
Popović je mišljenja da to nije poželjno ne samo iz geopolitičkih razloga širenja utjecaja na istočnu i jugoistočnu Evropu, nego i zbog činjenice da je EU platila proizvod koji joj nije isporučen i ima pravo na nadoknadu.
“Međutim, prodor kineskog i ruskog cjepiva EU ne može spriječiti niti jednim argumentom izuzev zdravstvene sigurnosti i kupovinom vremena kroz proceduru odobrenja proizvoda od strane Europske agencije za lijekove. U tom nakovnju između Anglo-američkih kompanija koje krše dogovore i prodora ruskih i kineskih proizvoda koji za sobom nose politički utjecaj usmjeren ka podrivanju europskog jedinstva, Francuska je zaista država koja najviše ulaže u čvrstu institucionalnu konsolidaciju EU. Politički, vojno, pa tako i zdravstveno, Francuska na čelu s Njemačkom smjera postaviti EU kao globalnu silu.”
Lančana reakcija
Ovakvo kašnjenje isporuka odražava se ne samo na EU nego i na cijeli svijet, dok se nepotpunim vakcinisanjem daje vremena virusu da mutira, što je pokazao i treći val. Zbog toga je i potreba efikasna međudržavna saradnja globalnom nivou, mišljenja je Popović.
Stoga je jedino rješenje, dodaje, da EU vrši pritisak na kompanije da joj se isporuče kupljene vakcine. Međutim, i tu postoji problem. Upravo to vodi u ‘vakcinacijski nacionalizam’.
“Pritisak na kompaniju da vrši isporuke isključivo prema EU koliko god da je opravdano, jest ustvari blokada isporuke drugim državama i predstavlja biomedicinski protekcionizam. Opasnost takve politike je u tome što EU neće riješiti svoj osnovni problem opskrbe i distribucije, nego će pogoršati situaciju izazivanjem lančane reakcije blokade drugih država”, zaključuje Popović.
