Kad se Junker zatetura…

Dugo se šuškalo, sada se otvoreno priča – da li je predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker alkoholičar? Njemački Špigel je njegovom stanju posvetio obiman članak posebno jer desničari u Junkeru vide simbol propasti EU.

Junker, piše Špigel, “potiče iz vremena kada se blago gledalo na to da li su političari bolesni, žale li se na bolove ili su ljubitelji dobre kapljice. Tako su dugo vremena samo upućeni znali koliko su zaista bili veliki problemi sa leđima predsjednika SAD Džona F. Kenedija. A o sklonosti Vilija Branta alkoholu se sedamdesetih godina otvoreno pričalo, a da to nije izazvalo jasno zgražavanje. Danas se od političara očekuje transparentnost. Njihov autoritet zavisi od toga koliko na televiziji izgledaju svježe i čilo”, navodi Špigel a prenosi Dojče vele.

Špigel bespoštedne kritike na račun Žan-Klod Junkera pripisuje u prvom redu “populistima”.

“Protivnici EU diskvalifikuju šefa Komisije kao simbol jedne uzdrmane zajednice i evropske ideje koja je u njihovim očima bolesna. Tegobe Žan-Klod Junkera za njih nisu privatna, već – politička stvar.”

I ja tebe volim

“U manjim krugovima” gotovo svaki briselski novinar zna poneku anegdotu o tome kako je Junker teturao ili se osjećao na alkohol, “ali sumnje u to da li je dorastao svojoj funkciji se gotovo nikada javno ne tematizuju”.

“Zato je priča o Junkeru priča o novinarstvu u evropskoj prijestonici. U Briselu se prijatelji Evrope drže zajedno, i to ne samo kada ih napadaju zdesna, populisti i nacionalisti kao što su Marin Lepen u Francuskoj ili Hajnc-Kristijan Štrahe u Beču, već i kada se pojave opravdane kritike na račun rukovodećeg osoblja.”

Špigel navodi da se EU otkako je Junker postao važan funkcioner zajednice bitno promijenila, i da je danas sa 28 zemalja-članica ona za njega pretežak zadatak kada se radi o kriznom menadžmentu.

Što se tiče njegovog nonšalantnog ponašanja prema drugim političarima ili saradnicima, tapšanja po ramenima, milovanja po glavi, prijateljskog šamaranja ili vickastih riječi, to su “muški gestovi u kojima nema nikakvih loših namjera; oni su više znak njegove sve veće usamljenosti na čelu institucije sa 32.000 službenika”.

No, Junkerov portparol, “živahan Grk koji je ranije bio poslanik Evropskog parlamenta”, gotovo je prinuđen da redovno objavljuje bilten o zdravstvenom stanju svog šefa. “Ja hvatam tanad”, kaže on Junkeru, a šef mu odgovara: “I ja tebe volim.”

“Jer, Junker ima razloga da bude zahvalan. U posljednje vrijeme se množe incidenti koji traže objašnjenje. Na samitu EU u Rigi 2015. Junker pozdravlja mađarskog premijera kao diktatora, udara šefove država i vlada po ramenima, ljubi ih u ćelu, sve kao da je riječ o kongresu sovjetskih komunista. Početkom prošle godine, u jednom briselskom lokalu, na oproštaju dugogodišnjeg šefa radne grupe EU za euro Tomasa Vizera, alkohol se služi obilato, Junkeru otkazuju noge, njegov šef kabineta uspijeva da ga pridrži i posadi na jednu stolicu. O sceni se nedjeljama šuškalo u Briselu, ali je izvještaj o njoj na kraju objavio samo magazin Virtšaftsvohe.”

Usamljenik

Špigel navodi i slučaj kada je prošle godine u irskom parlamentu Junker ponovo teturao, to su svi vidjeli, a on je poslije rekao da ima teškoće pri hodanju zbog išijasa i da bi čak više volio da je bio pijan. U tekstu dalje piše da su “slike poput tih dobrodošle evropskoj desnici da podriva Junkerov autoritet”.

Što se tiče pitanja da li Junker Evropi trenutno “više šteti nego što koristi”, na njega je “teško odgovoriti”. Jer, “šef Komisije je bolestan čovjek koji se bori sa nedaćama starosti i uz to pokušava da radi svoj posao.” U tome ima uspjeha, a nekada mu ne ide, a ima i momenata koji su jednostavno “neprihvatljivi kada je riječ o šefu najmoćnije evropske ustanove.”

“Junker redovno pije alkohol kao i milioni drugih ljudi, a da li je alkoholičar, to moraju da prosude ljekari i stručnjaci za bolesti zavisnosti. Dok je Špigel mjesecima posmatrao Junkera, pratio ga na putovanjima, razgovarao ili kratko telefonirao sa njim, nije bilo nikakvih neobičnih pojava.”

Magazin navodi i da Junkerovi savjetnici ponekad govore svom šefu da je bolje da ne ode na neki sastanak, ali da on ostaje “tvrd”. Tako je početkom januara “i pored povišene tjelesne temperature otišao da primi jednu medijsku nagradu”. “Kada je raspoložen, EU ne može ni da zamisli boljeg zagovornika”.

“Osjeća se”, piše Špigel, “koliko mu nedostaje blizina građana, a i ponekog novinara”, stvari koje su bile dio svakodnevice u malom Luksemburgu gdje je nekad bio premijer, “a u Briselu ga noću čeka samo apartman u jednom hotelu.”

Tekst se završava slikom Junkera koji ponekad izađe u malu baštu iza hotela i pogleda da li odatle može da se gleda u njegovu sobu: “Kao da hoće da provjeri koliko izolovano živi.”