Boreći se protiv neprijateljski nastrojenih medija i izbornog sistema koji je pogodovao vladajućoj stranci, mađarska opozicija, predvođena Peterom Mađarom, odnijela je pobjedu nad Viktorom Orbanom, osvojivši ne samo tijesnu većinu, već i dvotrećinsku većinu potrebnu za izmjenu ustava.
To je dramatičan preokret, naročito imajući u vidu da je Orban 2014, 2018. i 2022. osvajao dvotrećinske većine, što je omogućilo njegovoj stranci Fides da učvrsti kontrolu nad državnim institucijama i javnom sferom.
Mađar sada mora da ispuni obećanja iz kampanje koja se tiču svakodnevnih ekonomskih problema građana, i to u uslovima evropske energetske krize, ali i da obnovi demokratske norme.
Ako loše upravlja tim izazovima, pristalice Fidesa u vladi, pravosuđu i medijima učiniće sve što mogu da potkopaju ili čak osujete demokratsku obnovu zemlje.
Problem otpora je značajan. Mađarova vlada će se suočiti sa pravosuđem koje je popunjeno kadrovima imenovanim od strane Fidesa.
Predsjednik Vrhovnog suda doveden je na tu funkciju 2021. sa devetogodišnjim mandatom, uprkos primjedbama specijalnog izvjestioca Ujedinjenih nacija za nezavisnost pravosuđa.
Previše sudija ostaje na funkcijama da bi se pro-Fidesova orijentacija promijenila tokom Mađarovog prvog mandata.
Razne državne agencije i institucije takođe su “zarobljene”.
Državni tužilac, na primjer, pokazuje dosljednu sposobnost da previđa korupciju među zvaničnicima Fidesa. A zahvaljujući saveznicima Fidesa u medijima i na univerzitetima, stranka će zadržati “pipke” uticaja u civilnom društvu.
Ipak, iskustva drugih zemalja sa demokratskim nazadovanjem mogu ponuditi određene smjernice o tome kako upravljati ovim izazovima, a Mađarovi uspjesi ili neuspjesi na ovom polju pružiće nove lekcije i drugima.
Predsjedništvo Džo Bajdena, na primjer, nudi dvije jasne lekcije.
Prvo, Mađar mora brzo i odlučno da djeluje kako bi pokazao da postoji cijena za odstupanje od pravnih i ustavnih normi. Umjesto da kao prioritet postavi javno razotkrivanje i kažnjavanje nezakonitosti viđenih tokom prve administracije Donalda Trampa, Bajdenov tim je demonstrativno sprovodio postupke na izuzetno detaljan i spor način, što je dugoročno oslabilo efikasnost.
Kao rezultat toga, nikada nije došlo do ozbiljnih istraga o Trampovim finansijskim sukobima interesa ili zloupotrebama, a u vezi sa njegovom ulogom u nasilju 6. januara 2021, Ministarstvo pravde je vodilo, kako je Njujork tajms opisao, „disfunkcionalnu i iritantno sporu istragu”.
Zaista, prošle su skoro dvije godine prije nego što je imenovan specijalni tužilac (Džek Smit), do kada je politički zamah Bajdenove administracije već potpuno splasnuo.
Pokretanje istrage bilo je toliko loše tempirano da je omogućilo Trampu da optuži Smita za miješanje u izbore.
Slično tome, glavni tužilac Merik Garland je čekao šest mjeseci nakon inauguracije da izda memorandum kojim se ograničavaju kontakti između Ministarstva pravde i Bijele kuće.
U mjeri u kojoj je to imalo bilo kakav javni efekat, vjerovatno je kasnije poništilo Bajdenovo pomilovanje svog sina Hantera, što je Tramp predstavio kao dokaz Bajdenove „instrumentalizacije” pravosudnog sistema.
Radna pretpostavka u to vrijeme bila je da bi brza pravna akcija protiv Trampa mogla da se obije o glavu, jer bi djelovala kao partijska i pristrasna.
Ta logika danas djeluje očigledno pogrešno, i Mađar ima priliku da ne ponovi istu grešku. Njegovi napori da obnovi odgovornost, osim toga, ne bi trebalo da se ograniče samo na sprječavanje kadrova Fidesa da sabotiraju procese re-demokratizacije.
S obzirom na to da je njegova kampanja bila fokusirana na sistemsku korupciju Orbanovog režima, bilo bi potpuno logično da državni tužioci istraže one koji su nezakonito profitirali zahvaljujući svojim funkcijama, uključujući i samog Orbana.
U pogledu postupanja sa kadrovima koji ostaju iz prethodnog sistema, sudovi su posebno važni u tom smislu. Da nije bilo odluka Vrhovnog suda SAD koje su oslabile klauzulu o diskvalifikaciji iz 14. amandmana (jednoglasno – na sramotu liberalnih sudija), a zatim i odluka koje su praktično onemogućile krivično gonjenje (uz oštro protivljenje liberalnih sudija), Tramp bi u izbore 2024. ušao u sasvim drugačijoj poziciji.
Umjesto toga, te presude su značile da Tramp nikada neće morati da se pred otvorenim sudom suoči sa dokazima o svom opasnom i nezakonitom pokušaju poništavanja izbora.
Čak i ako se konkretne posledice tih odluka koje su išle u Trampovu korist nisu mogle unaprijed predvidjeti, postojali su brojni razlozi za zabrinutost kako će sudije koje su imenovali republikanski predsjednici (uključujući troje koje je sam Tramp imenovao) tretirati njegove postupke.
Iako Ustav SAD ograničava predsjednika u vezi sa sudskim „naslijeđenim kadrom“, sukob Frenklina Ruzvelta sa konzervativnim Vrhovnim sudom tokom Nju dila (serija ekonomskih, socijalnih i političkih reformi kao odgovor na Veliku depresiju) 1930-ih pokazuje šta je ipak moguće.
Ruzvelt je predložio proširenje Suda i ta pravna, iako veoma kontroverzna mjera, uspješno je izvršila pritisak na sudije da odustanu od svoje reakcionarne opstrukcije.
Nasuprot tome, Bajden je odugovlačio, formirajući opsežan odbor da ispita ideju reforme Vrhovnog suda. Rezultat je bio, mjesecima kasnije, široko ignorisan izveštaj od 200 strana koji nije imao nikakav uticaj na javno mnjenje.
Srećom, Mađarova vlada ima ogromnu prednost u vidu dvotrećinske parlamentarne većine sposobne da mijenja ustav. Iako je Fides zloupotrebljavao tu moć, pravi odgovor nije „sveta“ pasivnost, već ispravljanje demokratskog sistema.
Kao i u današnjoj Mađarskoj, doći će vrijeme kada će i Sjedinjene Države morati da pređu preko drugog Trampovog mandata i da se suoče sa svom štetom koja je nanijeta sudovima i kredibilitetu Ministarstva pravde.
Posmatranje toga šta funkcioniše, a šta ne u Mađarovom slučaju biće poučno. Ako Mađarska može postati model koji MAGA pokret treba da oponaša, ona istovremeno može postati i „poligon“ za eksperimentisanje sa demokratskom obnovom.
U najmanju ruku, Mađarska će biti test slučaj da li krivične istrage i procesi mogu da probiju mit da populistički lideri predstavljaju „narod“.
Može pokazati da li je bolje fokusirati se na razotkrivanje prethodne korupcije ili na antidemokratsko djelovanje.
Naravno, pošto Mađar ima više pravnih instrumenata za razgradnju i reformu iskrivljenih političkih institucija – poput izbornog sistema sa izbornim jedinicama prilagođenim stranci na vlasti – njegovo iskustvo neće biti jednostavan model za SAD.
Ali odlučnim djelovanjem protiv opstruktora Fidesa, on može dati važnu lekciju o tome kako pristalice liberalne demokratije mogu da brane sopstvene vrijednosti.
Da li će pad Orbana označiti prelomnu tačku za demokratiju na globalnom nivou? Kako euforija bude prolazila, vjerovatno će postajati jasnije koliko su izazovi veliki. Ipak, suočavanje s tim izazovima čini Mađarsku važnom prilikom da i ostatak svijeta razmisli kako da reformiše i obnovi sopstvene političke sisteme.
