Privredni kriminal? U „urednoj” Nemačkoj? Mogu da se čude samo stranci: više od milion slučajeva malverzacija čami u fiokama tužilaca, a i to su samo oni koji su otkriveni. Jer nedostaje službenika. Njemačkoj nedostaju hiljade javnih tužilaca kako bi se efikasno borila protiv finansijskog kriminala, upozorilo je Njemačko udruženje sudija (DRB). Poručuju da kriminalci u svijetu novca i privrede, ali i prave mafijaške organizacije, u Njemačkoj imaju previše lak posao, jer nema dovoljno javnih tužilaca i sudija koji bi uopšte stigli da obrade sve predmete, piše DW.
„Njemačkim pokrajinama kroz prste cure milijarde eura jer su previše usredsrijeđene na troškove osoblja u istražnim organima”, rekao je krajem decembra direktor DRB-a Sven Reben za novine medijske kuće Funke. „Svaki dodatni euro uložen u zapošljavanje više istražitelja radi efikasnije borbe protiv finansijskog i privrednog kriminala na kraju bi donio kudikamo više eura u državnu kasu.”
Reben procjenjuje da Njemačkoj nedostaje oko 2000 javnih tužilaca i upozorava da je oko milion otvorenih predmeta i dalje neistraženo. Mnoge takve nezakonite radnje, uz to, imaju relativno kratak rok zastarjelosti, što kriminalcima život čini pravom pjesmom čak i ako ih zateknu sa prstima u – najčešće državnoj kasi.
Treba znati s takvim kriminalcima
Teza da je Njemačka „raj za finansijski kriminal” već se više puta čula, pri čemu je moralo da se konstatuje da su nadležnim službama bile potrebne godine da uopšte shvate razmjere finansijskih operacija organizovanih kriminalnih grupa. Slučajevi kao što su Wirecard i CumEx državu su koštali milijarde eura. Wirecard je bio njemački gigant finansijske tehnologije koji je doživio kolaps kada je ustanovljeno da je falsifikovao bilans. Visina prevare – 1,9 milijardi eura! A između 2006. i 2011. Mreža banaka, advokata i trgovaca akcija smislila je trikove pomoću kojih su dobijali povraćaj poreza koji nikad nije plaćen. Procjenjuje se da je ukupna šteta bila 12 milijardi eura.
Jakob Vende, advokat specijalizovan za finansijsko pravo i direktor firme Regpit, koja se bavi zaštitom od finansijskog kriminala, smatra da problem nije samo u nedostatku javnih tužilaca, već i u nedostatku obuke na svim nivoima. Nije rijetkost da takve pljačke priredi prava vojska pravnih i poreskih stručnjaka s kojima državni organi tek izuzetno rijetko umiju da drže korak: „Svakako smo daleko ispod sopstvenih mogućnosti”, rekao je Vende za DW. „Potrebno nam je više ljudi, ali i ljudi koji su bolje obučeni u svim oblastima – među javnim tužiocima, na sudovima i u nadzornim organima.”
To je posebno problematično jer su ti oblici kriminala, kako kaže Vende, „pokretna meta”. „Ne postoji jedna jedina metoda kojom se služe organizovani kriminalci. Oni se stalno prilagođavaju, stalno traže rupe u sistemu i uvijek će nastojati da ih iskoriste.”
Lijeva ruka ne zna šta radi desna
Dodatni problem predstavlja rascjepkanost institucija u Njemačkoj. Velik je i nepregledan broj sudskih i istražnih organa u 16 saveznih pokrajina, a svaka od njih nerijetko se bavi različitim vrstama finansijskog kriminala na različitim područjima.
Kilijan Vegner, profesor održivog privrednog prava na Univerzitetu u Haleu, kaže da u oblastima poput kockanja ili trgovine plemenitim metalima širom zemlje deluje više od 300 nadzornih tijela, od kojih mnoga vape za stručnim ljudima.
„Veoma je teško uopšte utvrditi da li u nekom od tih tijela postoji informacija koja bi mogla da bude relevantna za istragu pranja novca u nekoj drugoj oblasti”, rekao je Vegner za DW. „Svi rade svoj dio odvojeno, što dovodi do ogromnog gubitka informacija.”
Jedna od osoba koja je te probleme dobro upoznala i na sopstvenoj koži jeste Ane Brorhilker. Tokom dvije decenije bila je na funkciji više javne tužiteljke u Kelnu, a širom Njemačke postala je poznata po istrazi prevarantske šeme CumEx, u kojoj su banke i berzanski posrednici iz državnih kasa širom Evrope izvukli milijarde eura u „igri” prividne promjene vlasništva kada je trebalo platiti porez na dividendu. Samo je Njemačka, prema procjenama, izgubila oko 30 milijardi eura.
Vrte se papiri, ali se ne istražuje zločin
Glavni problem, smatra Brorhilker, nije u samom broju javnih tužilaca, već u birokratskom mastodontu u koji su se te institucije pretvorile. Na papiru možda ima dovoljno ljudi, ali je daleko manje onih koji se zaista bave krivičnim gonjenjem: „Imamo mnogo ljudi u upravi i administraciji, ali malo onih koji stvarno rade posao”, rekla je za DW. „Istina je da nemamo dovoljno javnih tužilaca koji sprovode istrage i iznose slučajeve pred sud, ali bismo najprije mogli i drugačije da rasporedimo osoblje.”
Smatra i da struktura pravosudnog sistema podstiče javne tužioce da se bave lakšim predmetima s velikim izgledima za uspjeh. Naravno da je jednostavnije i brže završiti postupak u banalnom slučaju krađe u prodavnici, makar to jedva imalo ikakav društveni efekat. „Tako se lako izvuku profesionalni kriminalci koji društvu nanose i najveću štetu”, upozorava bivša javna tužiteljka.
Brorhilker je 2024. napustila pravosuđe i postala jedna od čelnica nevladine organizacije „Finansijski preokret“ (Finanzwende). To je organizacija koja se zalaže za promjenu načina na koji država vodi borbu protiv finansijskog kriminala i suprotstavlja se uticaju finansijskih lobija.
Konkretan primjer: kofer pun novca
I Brorhilker je svojevremeno izluđivao nedostatak komunikacije među državnim institucijama: „Recimo da nekoga na aerodromu uhvate s velikom količinom novca u torbi”, priča. „Carinici na graničnom prelazu to otkriju i eventualno o tome obavijeste svoje pretpostavljene. To se onda vodi kao carinski prekršaj, jer oni to po pravilu uopšte ne prosleđuju poreskoj upravi. Čak i kada okolnosti smrde do neba, često ne obavijeste ni policiju.”
Dok organi gonjenja, svako za sebe, obavljaju svoj dio posla, mnogo toga je istovremeno i utaja poreza i novčana malverzacija, a nerijetko iza svega stoje organizovane grupe i isti ljudi. Dok policija, na primjer, pokušava da uhvati dilere droge, novac od droge već prolazi ispod radara poreske uprave. A prije nego što poreski istražitelji uopšte shvate šta se dogodilo, novac je već opran i tako potpada pod nadležnost sasvim druge institucije.
Druge zemlje taj posao organizuju efikasnije. U Evropi naročito mnogo iskustva – ali i efikasnosti – ima Italija: za poreski, carinski i finansijski kriminal može da bude nadležan samo jedan organ.
Gubi se najmanje 100 milijardi eura godišnje
Teško je uopšte procijeniti razmjere štete koju izaziva finansijski kriminal. Sudija Reben procjenjuje da se u Njemačkoj godišnje „opere” oko 100 milijardi eura, ali taj iznos, koji se često navodi u njemačkim medijima, zasniva se na studiji Univerziteta u Haleu iz 2016. godine, u kojoj su zaključci izvedeni ekstrapolacijom poznatih slučajeva. Stvarni nivo nikada nije utvrđen.
Političari po pravilu ističu svoju odlučnost u borbi protiv tog problema. I vlada kancelara Fridriha Merca najavila je prošlog jula da će pokrajinama isplatiti 240 miliona eura za zapošljavanje 2000 dodatnih sudija i javnih tužilaca. Međutim, već se pokazalo da su izuzetno teški i gotovo beznadežni svi pokušaji sveobuhvatne reforme kako bi čitav sistem postao jednostavniji.
Borba protiv birokratskih vjetrenjača
To je postalo očigledno kada je vlada bivšeg kancelara Olafa Šolca pokušala da osnuje centralno tijelo za borbu protiv pranja novca. „Odmah je izbio veliki spor”, rekao je Vegner sa Univerziteta u Haleu. „Pod čijim nadzorom bi trebalo da bude ta agencija? Saveznog kriminalističkog ureda, istražne službe carine? Na nivou federacije ili saveznih pokrajina? A ako su nadležne pokrajine, koliko bi dobila jedna, koliko druga? Niko nije mogao da odluči gdje bi ta nova karika trebalo da se uklopi u tom ogromnom mozaiku.” Na kraju je plan napušten.
Dublji problem finansijskog kriminala, smatra Vegner, leži u kulturi koja preovladava u velikom dijelu njemačkog pravosuđa: „Specijalizovana karijera nije naročito cijenjena”, rekao je. „Ako želite da napredujete i imate veću platu, morate svakih nekoliko godina da mijenjate radno mjesto: dvije ili tri godine raditi na teškim krivičnim djelima, zatim dvije ili tri godine u ministarstvu, pa isto toliko vremena na narkoticima. To je tipičan put uspješne karijere, jer se u suprotnom smatra da ste previše ‘zakopani’ u samo jednu oblast.”
Upravo je ta kruta kultura razmišljanja, zaključuje Brorhilker, ključni problem njemačkog pravosuđa. A on se neće riješiti pukim povećanjem budžeta i broja zaposlenih.
