Milioni Avganistanaca tokom godina izbjegli su u Iran. Tačan broj im se ne zna. Sada, tokom rata, pokušavaju da pobjegnu ili da nekako prežive, radeći na crno u užasnim uslovima.
Od izbijanja rata hiljade avganistanskih porodica pokušavaju da napuste zemlju i vrate se u svoju domovinu. Pouzdane statistike o broju povratnika za sada ne postoje.
Na graničnim prelazima poput Islam Kale svakodnevno pristižu brojne očajne porodice. Novinari na terenu izvještavaju o iscrpljenim ljudima koji nakon dugog i napornog puta dolaze iz različitih dijelova Irana.
Mohamad Kabir Nazari (48) radio je posljednjih jedanaest mjeseci kao čuvar u Teheranu.
U razgovoru za agenciju AFP opisao je nedavne napade na prestonicu kao „pedeset puta gore“ od svega što je doživio tokom dvanaestodnevnog rata u junu prošle godine.
„Svakog dana rakete su dolazile sa svih strana“, rekao je. „Za Avganistance nije bilo nikakve zaštite. Situacija je bila veoma loša.“
U takvim okolnostima najviše stradaju djeca, upozorio je Unicef. Za porodice koje su sada primorane da se vrate sa veoma ograničenim sredstvima, raseljavanje i nesigurnost mogu brzo povećati rizik od neuhranjenosti i bolesti, posebno kod male djece, kao i kod trudnica i dojilja.
Unicef takođe upozorava da geopolitička situacija izaziva ozbiljne poremećaje u lancima snabdijevanja. To dovodi do kašnjenja u osnovnom snabdijevanju. Pothranjena djeca često ne dobijaju na vrijeme terapijsku hranu koja im može spasiti život.
Život u neizvjesnosti
Ne mogu svi ili ne žele da se vrate u Avganistan. Zahra Sepehr, direktorka organizacije AWA Legal and Social Foundation sa sjedištem u Holandiji, u razgovoru za DW kaže da su mnoge izbjeglice ostale zarobljene u Teheranu jer bez dokumenata ne mogu da napuste grad.
Oni koji napuste Teheran moraju da računaju sa čestim kontrolama na putevima. Svuda su raspoređeni pripadnici moćne paravojske Basidž.
„Posebno su pogođene aktivistkinje za prava žena, borci za ljudska prava, kao i žene i djevojke koje žive same“, kaže Sepehr. Mnoge od njih obratile su se njenoj organizaciji za pomoć. Zbog bezbjednosnih prijetnji ne mogu da se vrate u Avganistan pod vlašću Talibana, pa u Iranu žive u izuzetno teškim uslovima.
Mnogi pokušavaju da ostanu anonimni u velikim gradovima. Rade na crno i u nesigurnim uslovima, uglavnom slabo plaćene poslove – kao čistači, u malim radionicama ili tekstilnoj proizvodnji.
Iranska vlada je zvanično proglasila ratno stanje. Prema navodima vlasti, za zaposlene u državnim institucijama uvedene su posebne radne mjere, poput rada na daljinu ili skraćenog radnog vremena.
Takve mjere ne važe za druge – na primjer za ljude koji zarađuju od dnevnih poslova, poput čistača, čuvara ili prodavaca povrća. Za njih rat ne znači samo sve veću opasnost od napada već i gubitak ionako nesigurnih izvora prihoda.
Prema podacima organizacije „Aktivisti za ljudska prava u Iranu“ (HRANA) sa sjedištem u SAD, od početka rata do 12. marta u Iranu je poginulo ukupno 1.276 civila, među njima najmanje 205 djece. Broj poginulih vojnika iznosi 197, dok za još 352 žrtve nije jasno da li su civili ili vojnici.
Bjekstvo od razaranja i zagađenja
Predsjednica delegacije Evropskog parlamenta za Iran, Hana Nojman, upozorila je u razgovoru za DW na moguću dalju eskalaciju. „EU bi trebalo da se založi za to da vojni napadi ne pogađaju civilnu infrastrukturu“, kaže ona.
Ukazuje na uništenje postrojenja za desalinizaciju morske vode na jugu Irana, koje je snabdijevalo pijaćom vodom dvadesetak sela.
Gubitak takvih postrojenja može imati dalekosežne posljedice, naglašava Nojman.
Milioni izbjeglica
Prema podacima UNHCR-a, u Iranu živi oko 1,65 miliona izbjeglica i drugih ljudi kojima je potrebna međunarodna zaštita. Međutim, broj neregistrovanih izbjeglica je znatno veći, navode iranske vlasti.
Krajem 2024. godine iranski ambasador i stalni predstavnik pri Ujedinjenim nacijama, Amir Saed Iravani procijenio je da samo Avganistanaca u Iranu ima više od šest miliona.
Mnogi izbjegli ne žele da se registruju iz straha od deportacije u Avganistan ili se nadaju da će nastaviti put ka nekoj sigurnoj zemlji. Zato ostaju na nesigurnim mjestima, poput prestonice Teherana.
Mogućnosti za bekstvo ostaju ograničene. Zemlje poput Turske u velikoj mjeri su zatvorile svoje granice. Granica između Irana i Turske duga oko 560 kilometara na oko 380 kilometara obezbijeđena je betonskim zidom visokim tri metra, bodljikavom žicom i dubokim rovovima.
Ipak, potpuna kontrola granice je gotovo nemoguća.
