Berni Sanders ili Donald Tramp, obračun 2020.

Da li bučna liberalna manjina može da nadglasa tihu većinu na predsjedničkim izborima u novembru 2020. godine i da li je Berni Sanders kandidat koji bi mogao da pobjedi Donalda Trampa, to su dileme demokrata poslije objave kandidature najpoznatijeg američkog “socijaliste”.

Džangrizavi stari bijelac. Komunista. “Ludi Berni”. Koliko god njegovi protivnici željeli negativno da ga žigošu, takve etikete se teško lijepe na američkog senatora Bernija Sandersa. Rekordan entuzijazam zbog njegove najave za ponovnu kandidaturu za prvog čovjeka SAD pokazuje da Sandersa treba shvatiti kao jednog od najozbiljnijih pretendenata za mjesto u Ovalnoj sobi 2020. godine.

U medijima i političkom establišmentu u Vašingtonu postoji skepticizam i čak ponekad otvorena podrugljivost prema sedamdesetsedmogodišnjem senatoru iz Vermonta.

Glavni argument jeste da Berni nema šanse ovoga puta jer je svoje glavne adute već ispucao 2016. godine. Većinu progresivnih stavova, kojima je zadavao glavobolju Hilari Klinton u prošlom izbornom ciklusu, ionako su prihvatili svi važniji ljudi u Demokratskoj stranci.

Podizanje minimalne zarade na 15 dolara po satu ili univerzalno zdravstveno osiguranje nekada su bila isključivo njegova oružja, ali su se sada njima opremili i drugi kandidati.

Pa opet, samo 24 časa nakon što je prošlog utorka objavio kandidaturu, Sandersova kampanja dobila je skoro šest miliona dolara od 220.000 pojedinačnih donatora, a 600.000, većinom mladih ljudi se prijavilo da volontira za njega tokom narednog izbornog ciklusa.

Kada se malo pažljivije analiziraju činjenice, ogromna podrška koju uživa nimalo nije slučajna.

Prvo, direktan je i neposredan. Sandersovi nastupi redovno privlače hiljade, nekada i desetine hiljada, ljudi spremnih da čuju njegove ideje o potrebi za revolucijom, a imidž politički neuglađene ličnosti odaje utisak iskrenosti i brige za građane.

Drugo, svoje stavove zastupa već bezmalo 50 godina, a čvrsto je vjerovao u njih kada oni nisu bili nimalo popularni.

Hapšen je protestujući protiv segregacije, a o proširivanju socijalne zaštite i zdravstvenog osiguranja govorio je još u vrijeme vrhunca Hladnog rata, kada je zagovaranje bilo čega što ima iole veze sa nekom vrstom socijalizma bilo ravno političkom samoubistvu.

Ono što je možda i najvažnije, nije korumpiran. Odbija da uzima novac od lobista, velikih kompanija i političkih akcionih komiteta, već isključivo finasira kampanju malim donacijama običnih ljudi.
To su sve izuzetno potentna oružja u vrijeme kada ljudi širom svijeta otkazuju poslušnost političkom establišmentu i uglađenim političarima, za koje misle da mnogo pričaju, a malo rade.

Kako su neoliberali pomjerili svet udesno

Dok su građani širom zapadnog svijeta od 80-ih glasali za šampione establišmenta i neoliberalizma, poput Regana, Tačerove, Širaka, starijeg i mlađeg Buša, Klintona, oni su postajali sve siromašniji, a bogati sve imućniji.

Čak će i prvi crni američki predsjednik ostati upamćen kao neko ko je mnogo obećavao, a malo postigao. Uprkos ekonomskoj krizi Barak Obama nije mnogo uradio na ograničavanju moći Volstrita, famozni zdravstveni plan “Obamaker” u stvari je samo malo našminkani republikanski nacrt, a predizborni slogan o velikim promjenama ostao je samo mrtvo slovo na papiru – obećanje ludom radovanje.

Erozija srednje klase evidentna je danas više nego ikad. Prema podacima američkog “Economic Policy Institute” između 1979. i 2017. produktivnost je skočila 70,3 posto, dok je plata porasla 11,1 posto (taman da se nadomjesti inflacija).

Gdje je onda nestala zarada nastala zbog 70 posto veće produktivnosti? Odgovor treba potražiti u poražavajućem podatku da jedan posto najbogatijih posjeduje onoliko koliko i ostalih 99 posto.

Kupovna moć srednje klase srozala se u proteklih nekoliko decenija. Veliki broj ljudi, čak i u zapadnim ekonomijama, živi od plate do plate, a svaki nepredviđeni trošak od nekoliko stotina dolara otvara vrata siromaštvu.

Tome treba dodati i činjenicu da brojne korporacije i bogataši plaćaju manji procenat poreza od običnih građana putem rupa u zakonu i iznošenjem novca u poreske rajeve.

Statistika neumoljivo pokazuje da građani prolaze slično kao Džef Bridžis u “Velikom Lebovskom”, kada utjerivačima dugova mora da objašnjava (u pauzama zaranjanja glavom u ve-ce šolju) da nema novac za njih.

Osjećanje prevarenosti dovelo je do sveopšteg bunta u svijetu, poput “žutih prsluka” u Francuskoj ili porasta popularnosti populista u gotovo svim državama.

Baš na krilima takvog bunta, na vlast je dospio i sadašnji prvi čovjek Bijele kuće, Donald Tramp. Isti onaj Donald Tramp koji je tokom kampanje govorio da će da “isuši močvaru” korumpiranosti u Vašingtonu, a onda napravio svoju malu baru, koju je naselio velikim “krokodilima” Volstrita i suprugama milijardera.

Tramp je Sandersa nazvao “ludi Berni”. Politički opasna izjava kada se uzme u obzir da većina birača, čak i republikanskih, podržava glavna Sandersova stanovišta o podizanju minimalne zarade, univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti, borbi protiv korupcije u Vašingtonu i transformaciji privrede prelaskom na obnovljive izvore energije.

Zbog svega ovoga, nije ni čudo što Sandersova poruka istinske potrebe za novom, pravednijom raspodjelom dobara, oživljavanjem neke vrste Ruzveltovske politike “nju dila”, nailazi na ogromnu podršku u američkoj javnosti, posebno kod mladih ljudi.

Možda je došlo vrijeme da se zamijene uloge iz gore pomenutog filma i da građani pitaju svoje poslodavce i političare: “Gdje je lova, Lebovski?”