Tri mjeseca nakon početka rata protiv Irana, raspoloženje u zemlji je sumorno. Nada u promjenu režima je nestala, a pritisak vlasti na stanovništvo je ogroman. Uz to dolaze i velike ekonomske brige.
„Iskusili smo rat i patnju koju je on izazvao“, viče neko, a masa u horu odgovara: „Nećemo predati naš uranijum.“ Čak i iranske zalihe uranijuma, koje su sporne u pregovorima sa SAD-om, postale su stvar časti. Ta scena oslikava ono što se svake večeri dešava na ulicama Irana, jer pristalice režima kontrolišu javni prostor.
Oni koji su kritični prema režimu, poput bivše medicinske sestre Marmar, sve se više povlače. Kao penzionerka, ionako većinu vremena provodi kod kuće. A razgovori i rasprave sa drugima ionako ne bi promijenili njen život niti riješili njene probleme: „Nikoga na svijetu ne zanimaju naši problemi. Zato sam se zatvorila u kuću.“
Neizvjesnost i mračne perspektive
Tako je kod mnogih. Problemi ih sve više muče. Krojač Mehdi opisuje koliko ga situacija u zemlji opterećuje i kako mu je promijenila život. Ranije je sa prijateljima išao na izlete u planine. Ali to odavno više ne radi. „Nemam više volje ni da sviram svoj instrument daf. Ranije smo se zajedno zabavljali i tada sam svirao.“
Najviše ga pogađa ekonomski pad, kaže Mehdi — pad zemlje, a time i njegov sopstveni. Gotovo da više nema narudžbina — kome još treba krojač kada se život raspada.
Isto važi i za Alija. Ima 50 godina i vodi frizerski salon. Ali sada nema mušterija. Ekonomska situacija postaje sve gora, kaže on: „Pod stalnim smo pritiskom rastućih cijena. Svi materijali, uređaji i sve što mi treba u radnji postaje sve skuplje. Nemamo drugog izbora nego da trpimo trenutne okolnosti. A budućnost je neizvjesna.“
Protesti? Gotovo da se niko ne usuđuje
Ipak, cijene struje, gasa i benzina gotovo da ne rastu. Vjerovatno je to jedan od posljednjih ustupaka režima Irankama i Irancima — iz sopstvenog interesa. Jer upravo su poskupljenja benzina u Iranu ranije već bila okidač za proteste.
Međutim, danas bi se rijetko ko usudio da protestuje. Većina ljudi je zastrašena. Gotovo svakodnevno stižu izvještaji o pogubljenjima, uglavnom kriminalaca, ali i protivnika režima.
Mnogima, ipak, najteže pada neizvjesnost. „Nema ni rata ni mira“, kaže trgovac prehrambenim proizvodima Reza. Niko ne zna šta donosi sjutra.
Više nema nade u promjenu režima
Nada u promjenu režima, koja je postojala na početku rata krajem februara, odavno je zamijenjena nadom u makar donekle normalan život. A ni to, kaže Reza, nije na vidiku: „Ekonomska situacija je toliko mračna. Ne znamo šta ćemo raditi u budućnosti.“
Ipak, od početka sedmice pojavilo se izvjesno olakšanje. Predsjednik Masud Pezeškijan ukinuo je blokadu interneta. To je mnogima važno privatno — ali i onima koji rade preko interneta.
Međutim, postoje i protivnici te odluke. Moguće je da će je sud poništiti.
