Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u nedjelju je proglasila međunarodnu zdravstvenu vanrednu situaciju zbog širenja ebole u Kongu i Ugandi, gdje je prijavljeno više od 300 sumnjivih slučajeva i 88 smrtnih ishoda, prenosi portal Klix.
Odluku je saopštio generalni direktor SZO-a Tedros Adanom Gebrejesus nakon što se zaraza proširila iz istočne provincije Ituri u Kongu prema susjednoj Ugandi.
SZO je naveo da situacija ne ispunjava kriterijume za pandemijsku vanrednu situaciju kakva je bila tokom covida-19 te je preporučio da se međunarodne granice ne zatvaraju.
Ebola se prenosi tjelesnim tečnostima poput povraćanja, krvi ili sjemene tečnosti. Riječ je o rijetkoj, ali teškoj i često smrtonosnoj bolesti. Zdravstvene vlasti potvrdile su da je aktuelnu epidemiju izazvao virus Bundibugio, rijetka varijanta ebole za koju ne postoje odobrene terapije ni vakcine.
Prema podacima SZO-a, svi osim dva slučaja zabilježeni su u Kongu, dok su preostala dva potvrđena u Ugandi. Afrički centri za kontrolu i prevenciju bolesti u subotu su prijavili 336 sumnjivih slučajeva i 87 umrlih, a dan kasnije broj preminulih porastao je na 88.
Tedros je upozorio da još nema potpune slike o razmjerama širenja bolesti. Kako je rekao, „Postoje značajne neizvjesnosti u vezi sa stvarnim brojem zaraženih osoba i geografskim širenjem povezanim s ovim događajem u ovom trenutku. Osim toga, ograničeno je razumijevanje epidemioloških veza s poznatim ili sumnjivim slučajevima.”
Uganda je u subotu potvrdila jedan slučaj uvezen iz Konga, a pacijent je preminuo u bolnici u Kampali. SZO je saopštio i da je u glavnom gradu Ugande prijavljen drugi slučaj, pri čemu između ta dva pacijenta nije utvrđena očigledna međusobna veza, iako su oboje doputovali iz Konga.
Virus Bundibugio prvi put je otkriven u istoimenom distriktu Ugande tokom epidemije 2007. i 2008. godine, kada je zaraženo 149 ljudi, a 37 umrlo. Drugi put je registriran 2012. u Isiru u Kongu, gdje je prijavljeno 57 slučajeva i 29 smrtnih ishoda.
Proglašenje vanredne situacije treba podstaknuti države i donatore na bržu reakciju. Ipak, iskustva iz ranijih sličnih odluka SZO-a pokazuju da međunarodni odgovor ne mora uvijek brzo osigurati testove, ljekove i vakcine najpogođenijim zemljama.
