Tramp stvara probleme pa se diči rješavanjem

Retorika američkog predsjednika Donalda Trampa prema Iranu lavira između poziva na pregovore i prijetnji totalnim uništenjem. U takvom njegovom ponašanju postoje tri konstante, procjenjuje dopisnik DW iz Vašingtona Mihael Knige.

Donald Tramp je prevrtljiv predsjednik čije su izjave i djela obilježeni stvarnim ili prividnim protivrječnostima. Tako je u odnosu sa Iranom – predsjednik je najprije pokazao volju za direktno pregovaranje sa iranskim vođstvom, da bi ubrzo zatim prijetio toj zemlji potpunim uništenjem. To što su Trampove izjave uslijedile nakon faze verbalnog i realnog zveckanja oružjem – između ostalog, u region je poslat jedan nosač aviona SAD – dodatno je povećalo zategnutost i zbunjenost zbog predsjednikovog kursa prema Teheranu.

Postoje tri osnovne konstante koje mogu da, ako ne objasne, a ono bar rasvijetle, Trampovo ponašanje. Prva konstanta, koja se provlači kroz njegov mandat i obilježava njegovo djelanje, jeste njegova tendencija da sam stvara probleme da bi potom pokazivao kako ih rješava. Tako je Tramp – bez ironije – za vikend izjavio da neće dopustiti da Iran dobije atomsko oružje, iako je on bio taj koji se povukao iz sporazuma stvaranog godinama u pregovorima u kojima su riječ vodile SAD – a da nije imao realnu alternativu za to. Sporazum je za mnoge kritičare bio previše proizvoljan i preusko formulisan, ali je bar dokazano otklonio opasnost da će Iran napraviti atomsku bombu – opasnost koju sada Tramp hoće da otkloni.

Neće rat

Druga konstanta koja osvjetljava Trampovo ponašanje prema Iranu jeste da on neće vojni sukob sa tom zemljom. Taj stav počiva na dubokoj skepsi predsjednika prema američkim vojnim intervencijama, u čemu se on slaže sa svojim prethodnikom Barakom Obamom, kojeg inače ne podnosi. Tako je važno obećanje u okviru Trampove predizborne kampanje „America first“ bilo da će okončati „vječite ratove“ poput onog u Avganistanu i da će vratiti američke vojnike kući. Kada bi on pokrenuo vojni sukob sa Iranom, to ne bi bilo samo u suprotnosti sa njegovim ličnim odbijanjem američkih vojnih intervencija, već bi predstavljalo i kršenje njegovog centralnog predizbornog obećanja. Uz to je sigurno i Tramp svjestan da bi konflikt sa Iranom iz mnogo razloga bio bitno opasniji i teži nego rat sa nesrazmjerno manjim Irakom i da za to u SAD sada ne bi imao podršku.

No, to što Tramp nije sklon vojnim intervencijama ne znači da je vojni sukob sa Iranom isključen jer Trampov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džon Bolton i dalje podstiče konfrontaciju sa Teheranom, za razliku od svog šefa, on je velika pristalica vojnih intervencija SAD u inostranstvu. Tako je Bolton i prije nego što se našao na sadašnjoj fukciji u člancima napisanim za Volstrit džurnal propagirao bombardovanje Irana i Sjeverne Koreje. No, Tramp je svjestan kakav jastreb je Bolton i nedavno je naglasio da je zanimljivo da je baš on taj koji nastoji da zauzda Boltona. A prema izvještajima američkih medija, Tramp se nedavno interno žalio da ga Bolton gura u rat. Bolton je, dakle, upozoren. Još u pregovorima sa Sjevernom Korejom, njegova uloga je, zbog reklamacija Pjongjanga, privremeno ukinuta. Zato je sasvim moguće zamisliti i da bi Tramp mogao da smijeni Boltona ako stekne utisak da ovaj hoće da ga gurne u rat protivno njegovoj volji.

Neželjena eskalacija

Ipak, realnije je očekivati da dođe do neželjene vojne eskalacije trajnog konflikta sa Iranom. Politika maksimalnog pritiska koju vodi Tramp povećava rizik od vojne konfrontacije. Nju bi mogli da izazovu i brojni drugi akteri u regionu koji slijede svoje interese. Takav vojni sukob Tramp ne bi mogao da izbjegne.

Treća konstanta kada je riječ i Trampovom odnosu prema Iranu jeste njegovo ubjeđenje da direktnim pregovorima sa iranskim vođstvom može da izdejstvuje bolji sporazum od dila koji je oglasio ništavnim. Tu postoje dva problema: da bi uopšte omogućile da se pregovara, dvije strane moraju bar teoretski biti spremne na kompromise. Kada se ima u vidu koliko je tvrd kurs Trampove administracije prema Iranu, to je praktično nemoguće. Ali, čak i kada bi došlo do direktnih pregovora, to ne bi bila garantija uspjeha. Naprotiv: i pored dva samita sa Kimom Džong-Unom, Trampu nije pošlo za rukom da postigne bitan napredak u „nuklearnim“ pregovorima sa Sjevernom Korejom. Trampovo uvjerenje da svojim ličnim pregovaračkim umijećem može da oslabi dugoročne interese svojih partnera u pregovorima kolidiralo je sa stvarnošću.