Čedomir Jovanović iz bolnice o protestu: Šta nije jasno

Lider LDP-a Čedomir Jovanović, koji je hospitalizovan zbog komplikacija usred zaraze koronavirusom, oglasio se na Fejsbuku povodom sinoćnjeg protesta.

Prije dvije nedjelje sam, završavajući izbornu kampanju, rekao dvije rečenice: Mi smo ili generacija koja će posle više od 200 godina završiti posao svih prethodnih i od Srbije konačno napraviti državu u kojoj će naša djeca biti prva koja su u njoj rođena u miru i svoj život žive u miru ili ćemo biti svjedoci konačne propasti ideje naših očeva koji su, 15 godina poslije velike francuske revolucije, digli ustanak, svjesni da srpski narod nema budućnost ako nema svoju zemlju.

Noćas smo kao društvo, više nego ikad, bili bliži slici Srbije koja sama sebi lomi kičmu, što je oduvijek bio cilj svih naših neprijatelja.

I kada je pred Miloševe noge pala Karađorđeva glava. I kada su u Majskom prevratu 1903. pred Karađorđevićima pale glave svih Obrenovića. I kada nije pala Miloševićeva glava jer je to zavisilo od nas a ne od njih.

I kad je pala Zoranova glava jer smo im mi njihovu ostavili na ramenima zato što nismo, kako oni sebe zovu, “bratstvo u krvi”, ni zlo poput njih.

Prošla noć boli beskrajno više od svih koje smo zajedno proveli u patnji pod virusom, od svakog “gutanja” žileta dok se navikavaš na obostranu upalu pluća, od svakog respiratora, bunila pod trodonom, od svakog našeg straha za porodicu kod kuće, od svakog očaja koji nas je ždrao dok smo čekali testove naše djece, kidajući se što smo možda i njih zarazili.

Danas, osim njih, niko drugi neka i ne pomišlja da je nevin. Nije nevina vlast, nije opozicija, nije to ni Krizni štab, Crkva, Univerzitet, Pink i N1. Nismo nevini ni Vučić, ni ja, ni Irinej, Amfilohije i Grigorije, ni Bujošević, Šolak i Mitrović. Ni Informer, Danas i Nedeljnik. Kao što nisu nevini ni milioni ljudi oko nas.

Odgovorni smo za sve što smo uradili ili propustili da uradimo, odgovorni smo što smo ćutali kada je riječ svima bila potrebna, odgovorni smo što smo ujedali i režali kada smo jedni druge morali da čujemo i razumijemo. Zato smo svi krivi.

Ali nismo svi isti. Nisu isti oni koji su juče griješili dok danas daju sve da te greške isprave i da ih više niko ne ponovi. Neuporedivi su sa onima koji ih, zato što su progledali, danas žigošu i proklinju kao izdajnike isto onako kako su mene prije njih.

Nisu isti oni koji i danas, bez obzira na sve rasute glave i živote, ne odustaju od ideje moderne, evropske Srbije (koja se do nas samo na kostima gradila, zbog čega nije odmakla dalje od tragične Ćele kule) i oni koji i danas, bez obzira na istorijski poraz i konačni slom ideje da su Srbi dužni da na zemlji budu svačije topovsko meso, misle da jedino tako stičemo pravo da na nebu budemo narod.

Nisu isti oni koji su popustili mjere pod pritiscima političkih protivnika, napaćenih ljudi koji su davno prestali i sebe da slušaju, ekonomije ili izbora, sa onima koji su prekjuče to popuštanje ultimativno zahtjevali, rušeći vanredno stanje, da bi juče paradirali sa krivičnim prijavama protiv onih koji su im ispunili želju “i tako žrtvovali ljude, ostavljajući ih na milost i nemilost koroni”, dok danas pozivaju na ulične borbe protiv diktature trodnevnim karantinom (dok u istom trenutku više od pet miliona stanovnika Melburna mirno odlazi u šestonedjeljni karantin, pošto je vlast saopštila da je to jedini efikasan odgovor na virus koji je u prethodnom danu registrovan kod 192 osobe).

Nisu isti oni koji se bore za mir i oni koji se bore kako mira za nas nikad ne bi bilo.

U Srbiji svi sve znaju, pa se i bez ovog što pišem sve zna. Sve se zna, ali se, uprkos tome, ćuti i laže. Ćutimo da dalje ne možemo ovako. Ćutimo da nam je svima potrebna ljubav, razumjevanje, utjeha, savjet, podrška, bratska ruka. I Vučiću i Vladi, dok im kičma puca pod Srbijom koja je više zbijeg nego što je država. I građanima, dok posrću uvjereni da ih je njihova država prepustila same sebi. I Kriznom štabu zemlje u kojoj si najpametniji kada ćutiš, a njihov je posao da nikada ne zaćute.

A pošto se u Srbiji sve oduvijek zna i pošto “odustaćemo, nikad!” nije naš slogan već svetonazor, ideja-vodilja, ideal, život… niko ne može od mene da očekuje da o tome ćutim, već samo da pitam otvoreno: Šta nije jasno? To da su noćas, skrivajući se iza pakla korone, najekstremniji krugovi u zemlji pokušali da urade ono što su planirali za godišnjicu bombardovanja u martu pa do noćas prolongirali, računajući da će lakše sludjeti društvo premoreno četvoromjesečnom epidemijom.

Šta nije jasno? Da oni koji su nam dodijeli ulogu njihovog živog, ljudskog štita na zemlji a naroda samo na nebu pokušavaju da nas zaustave u pokušaju da iskoristimo možda posljednju šansu i tu svoju naopaku sudbinu promijenimo kroz dogovor sa kosovskim Albancima, dogovor sa Bošnjacima i Crnogorcima, dogovor nas jednih sa drugima.

Šta nije jasno? Da, pristajući na prošlu noć, našoj djeci oduzimamo pravo na život drugačiji od našeg? Da mi, umjesto najgorih među nama, postajemo dželati dječjih života koji smo stvorili.

Šta nije jasno? Da ne smijemo da budemo ruska pešadija, horde desničara, stado vukova u mantijama koji život nude jedino poslije smrti.

Šta nije jasno? Da promjena naših vrijednosti, ciljeva, odnosa svih prema svima, pojedinca prema čitavom društvu, miliona prema jednom životu, da ta majka svih promjena zavisi samo od lične hrabrosti da uprkos svemu pokušaš, postaneš i ostaneš drugačiji, iskren, hrabar, neko ko sluša dok drugi samo čuju, onaj ko sa oba oka gleda u život pred sobom jer neće da žmuri ili kao kiklop jednim okom “čkilji”, uvjeren u strahu od onog što će vidjeti da ne postoji ono što mu je nevidljivo makar i zato što neće da gleda.

Šta nije jasno? Da Srbija ne može postati bolja pre nego što to postane svako od nas? Da se virus ne može pobijediti jeftinim foliranjem kad znamo da nam u životima fakturiše svoju cijenu. Da će pola onih koji su očajni, opravdano bijesni ko zna zbog čega, predugo nahuškavani iz Moskve i sa Krima, u ponedjeljak ležati po travnjacima oko Kovid-19 ambulanti i u visokoj temperaturi očajno pogledom tražiti spas u nekom “Vučićevom” doktoru?

Šta nije jasno? Da smo možda posljednji put imali više sreće nego pameti u noćašnjoj pretpremijeri naše verzije Bartolomejske noći.

Šta nije jasno? Da među nama ne smije biti ruke koja će prihvatiti pušku Milana Obrenovića koju je Srbiji krajem prošle godine iz Sočija sa spiskovima nekih novih “Obrenovića” vratila ista ona pamet koja stoji iza tragedije prošle noći, svih naših prethodnih tragedija, ista pamet koja danas, zbog većine vas baš ovakvih kakvi ste, potpisuje presudu budućnosti naše djece – “život širom zatvorenih očiju, borba za juče, do posljednje glave protiv sjutra”.

Šta nije jasno? Da ponosna, ljudska, pristojna, hrišćanska, islamska, građanska, porodična, mlada Srbija, desna i lijeva, ima i pravo i dužnost da izgovori i počne da živi ODUSTAĆEMO, NIKAD!