Istra je nešto drugo: Tamo gdje se ne stide zvijezde petokrake

Gledam kroz prozor svoju mladu susjedu Pinu, kako užurbano hoda niz strmu motovunsku ulicu. Na njoj majica sa crvenom petokrakom, posve neuobičajenom “aplikacijom” za petnaestogodišnjeg djevojčurka, tinejdžerku koja je ove jeseni stigla do gimnazijske klupe.

Žuri Pina da se nađe sa vršnjacima u istarskom gradiću Buzetu, a onda će zajedno na izlet u Gorski kotar. Naime, već mnogo godina unazad, tradicionalno, buzetski srednjoškolci u septembru, pod pokroviteljstvom Saveza antifašista, obiđu mjesto Čabar, na dan obilježavanja jubileja osnivanja 43. Istarske partizanske divizije.

I ove jeseni, povodom 75. godišnjice formiranja “divizije slobode i sjedinjenja”, kako je u narodu tokom NOB-a nazvana, istarski đaci sa kolegama iz čabarske škole slušaju i uče o dijelu istorije svoje zemlje i bivše i negdašnje, onom koji se u školskim udžbenicima (posvuda) često preskače, a još češće lažira, relativizuje, lustrira…

Podsjetila me Pina na Buzet, kako smo moja prijateljica i Jasminka i ja prije – biće, sedam ili osam godina – svjedočile skoro nadnaravnom događaju, s obzirom na posljedice prethodnog rata na gotovo svim prostorima bivše Jugoslavije.

Pod žarkim julskim suncem, okupili se tada stari partizani, saborci, antifašisti – italijanski, slovenački, istarski. I neki novi mladi, njihovi potomci. Odjekuju širokom poljanom melodije “Bandiera rossa”, “Bella Ciao”, “ Po šumama i gorama”  i “Od Vardara pa do Triglava”.

Pred spomenicima antiafašistima nižu se govori mlađih ili srednjeg doba istarskih političara, pa svjedočenja boračkih veterana, sjećanja… Obje se vraćamo u uplakanom ćutanju zbog njihove, a pomalo i vlastite sjete. Nema više moje Jasminke Kocijan da i ta, skorašnja, sjećanja podijelimo.

Kao i svake godine, u Pazinu, svečanom sjednicom Skupštine Istarske županijske i Saveza Udruga antifašista Istarske županije u Spomen domu Sjedinjenja i slobode proslavljen Dan Istarske županije. Obilježava se povodom Pazinskih odluka iz 1943. kad je održan Sabor istarskih narodnih predstavnika, na kom je potvrđena odluka Narodno oslobodilačkih odbora (NOO) za Istru o otcjepljenju Istre od Italije i sjedinjenju s Hrvatskom i Jugoslavijom.

Otvarajući sjednicu, Valter Drandić, predsjednik skupštine Istarske županije govori kako su obilježavanja godišnjica Istarske divizije događaji “koji snažno uzdižu istarski ponos i podsjećaju na mnoge postignute ciljeve i izvanredne ljudske i političke vrijednosti generacija ljudi koji su od Istre učinili najnapredniju i najrazvijeniju o regiju”.

Broje se tako godine , decenije nižu, malo je još živih boraca NOB-a ali, nova vremena u Istri ipak – nisu pregazila stara. Otimaju se sećanja od (zlo)namjernog zaborava, rastućoj ekstremnoj desnici, revanšizmu 8i falsifikovanju istorije. Istrani (ili Istrijani) i danas baštine ideale antifašizma. Ne ruše se biste niti se uništavaju spomenici a unuci i praunuci se ne stide crvene zvijezde petokrake. Na službenom popisu gradova i gradića sa antifašističkim spomenicima – Pula, Poreč, Labin, Tićan, Pazin, Rovinj, Plovanija: Josipu Brozu Titu, istarskim narodnim herojima, borcima NOB-a poput: Joakima Rakovca, Giusepe Pina Budićina, Vladimira Gortana… Ali i neimenovanim žrtvama rata i fašizma.

U srcu Istre mestašce Žbandaj, a u njemu uređen spomenik partizanima. Obnovu predložio i na njoj poradio lokalni sveštenik, i to – tokom Domovinskog rata. Kraj Zabrežana, u okolini Pazina, mještani podigli davnih godina spomenik svojim sugrađanima koje su strijeljali fašisti i koji je jedinstven po tome što su na njemu uklesani i krst (križ) i petokraka. Tolerancija o kojoj se ne priča. Ona se živi i onda, i sad.

Enklava mira

Istini za volju, za vrijeme Domovinskog rata, ni u Istri nije bilo posve “mirno more”. U mnoge vikendice na obali, vlasnika iz Srbije, useljavale su se izbjeglice sa ratnih područja u Hrvatskoj, a iz stanova dobijenih od nekadašnje jugoslovenske vojske, bilo je deložiranja porodica po odlukama centralnih vlasti – Ministarstva odbrane Hrvatske. Pripadnici nekadašnje JNA sporazumno su se povukli iz Pule nakon pregovora sa lokalnim vlastima. I Istrijani su bili mobilisani za ratišta.

Ipak, i nakon previranja i nacional-šovinističkih poriva širom države kojoj pripada, Istra je ostala mirna enklava, nenarušenog multinacionalnog duha i njegovanja antifalističke tradicije. Kako je decenijama ostala primjer očuvane tolerancije među ljudima, ne odricajuči se ni bliže, ni dalje istorije ? I zašto je, kad se o njoj govori, refren: “Istra je nešto drugo?”

Emil Soldatić, diplomirani politikolog iz Motovuna i bivši zastupnik Istarskog demokratskog sabora (IDS) u Saboru RH, potvrđuje da je riječ “o posebnoj posebnosti”.

Jer, veli on, u Drugom svjetskom ratu u Istri, uključujući i slovensko primorje, situacija je bila jasna: Na jednu stranu su stali Istrijani i Slovenci, a na drugu Italijani, oni koji su se poistovjećivali sa nacijom. Ali, među partizanima je bilo i mnogo Italijana koji su slijedili druge vrijednosti osim nacije. Ustaša nije bilo, niti iz te ideologije proizišle nacionalne ili nacističke mržnje.

A nakon 90-te, kad je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) postala dominatna stranka u Hrvatskoj, njena se prećutna rehabilitacija NDH i uvođenje “nekih drugih vrijednosti” – poput monete kune ili popularizacije pozdrava “Za dom spremni” – kosila sa duhom razumijevanja istorije i antifašističke tradicije u Istri. Njeno stanovništvo to, jednostavno, nije prihvatilo, a IDS je politički artikulisao istarsku dijalektiku i (p)ostao i izraz, ali i odbrana antifašizma.

Istina i predrasude

Zove me prijateljica iz osnovne škole, htjela bi da dođe iz Beograda kod mene u Motovun, ali osjećam strepnju u glasu, bojazan obojen predrasudom dolaska u Hrvatsku. Hodamo Goca i ja, potom, ulicama istarskih gradova i gradića: Maršala Tita, Trg Josipa Broza, Gortanova, Milana Rakovca… Partizanskih heroja, još živućih u nazivima, spomenicima, tablama iznad drevnih zidova i zidina koji bi svašta mogli reći da mogu govoriti.

Pokazujem joj motovunske grbove sa ukupno 13 lavova, neki su sa šapom nad otvorenom, a neki nad zatvorenom knjigom, simbolizuju (iz)gradnju grada u vrijeme mira ili rata. Rastao je u raznim vremenima, ostajao napušten, pa danas opet diše „punim plućima“. Udahnuli mu život, kao i mnogim napuštenim gradićima u srcu Istre, ljudi iz raznih krajeva. Starosjedioci i pridošli.

Lako je zaljubiti se u Istru jer jeste drugačija, posebna, pitoma kao i ljudi koji u njoj žive.

Goca mi na odlasku kaže: “Ovakve srdačne ljude još nisam vidjela…“

A iz Istre se, zapravo, nikad i ne odlazi jer svako u njoj nađe i ponese sa sobom neku mrvu. I tad Istra prerasta geografiju, granice, države, prostor, tad Istra postaje – stanje duha.