Kako “ispiti” Tita i Jovanku

Slovenci prodaju pivo “Tito” i “Jovanka”, a u bivšim republikama SFRJ raspravlja se o brendiranju Titovog imena.

Uprkos brojnim mišljenjima da je ime Josipa Broza Tita brend koji treba unovčiti, takvih je pokušaja na području bivše Jugoslavije ili bilo malo ili su zamrli.

Jači odjek u regiji početkom avgusta u tome je ostvarila slovenska Pivara Komunajzer – što znači ‘stari komunist’ – čije je ime odjeknulo u regiji nakon što je na Facebooku objavljena fotografija njenog piva ‘Tito’ i ‘Jovanka’ na policama jedne trgovine.

Nije trebalo dugo da se i u toj bivšoj republici bivše SFRJ otvori mini rasprava je li dozvoljeno na taj način komercijalizovati odnosno ‘uzdizati’ vodeće osobe bivšeg sistema pogotovo jer u Sloveniji nije dozvoljeno imenovanje novih ulica i trgova po bivšem jugoslovenskom predsjedniku.

Buntovnički interes mladih Slovenaca

Tako i u ovoj, kako se često doživljava, ‘najeuropskijoj’ bivšoj republici SFRJ, ponekad dolazi do ‘spoticanja’ o Tita.

Percepcija Tita i Jugoslavije te njegove istorijske uloge i mjesta koje mu treba ‘dati’ razlikuje se kako među državama, tako i unutar njihovih društava.

U Sloveniji, kaže slovenski analitičar Miha Kovač, za Tita je interes oživio prije nekoliko godina, kada je izašla knjiga Jože Pirjevca Tito i drugovi.

Kovač kaže da je to bio jedan od najvećih bestselera u Sloveniji u posljednjih desetak godina, a njegov je dojam da ju je kupovala uglavnom starija generacija.

No, odjeknula je i među mlađom populacijom. Njihov interes za Tita, kaže, proizlazi iz bunta.

“Ovo što ja nekih posljednjih godinu-dvije primjećujem uglavnom je to da i neki mlađi ljudi imaju veći interes za Titom i to uglavnom zbog, ja bih rekao, nezadovoljstva sa stanjem stvari u Sloveniji i zbog kontriranja onim političarima na desnici koji Tita demonizuju da tako kažem. Tako da imate starije ljude i ono što je novo da je neka mlađa generacija zainteresovana za Tita”, kaže Kovač.

Uprkos  tome, Kovaču se čini da Tito u Sloveniji zapravo nije dio političkog diskursa i da ga u politici više-manje nema.

Jakovina: Hrvati najnapetiji i najosjetljiviji

No, ako ga nedostaje u slovenskoj politici, ima ga na pretek u politici južnog susjeda – u Hrvatskoj. Narodi u regiji uopšteno su, kaže hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina, na razne bizarne načine opterećeni prošlošću – neke bivše republike tako, kaže, odlaze u srednjovjekovlje pa čak i u antiku, dok su neke bliže problemima 20. vijeka.

No, Hrvati su, smatra, među najnapetijima i najosjetljiviji što se tiče prošlosti te se najteže nose s 20. vijekom- a to znači, pojašnjava, odnosom Hrvata i Srba, odnosno Jugoslavijom i Titom kao onim koji je najpogodniji za unutarhrvatske borbe.

“Tako da se meni čini da je Tito u Hrvatskoj najživlji od simbola prošlosti jer nigdje drugo se na takav način ne vode dnevne političke rasprave i on nigdje drugo još nije aktivni i živi političar kao što je to u Hrvatskoj ili u mjeri u kojem je to u Hrvatskoj. Pa bih onda rekao da i ovo pivo u Hrvatskoj ne bi imalo mogućnosti da se proizvede, a da ne bi bilo shvaćeno kao ultraprovokacija”, kaže Jakovina.

Komentarišući percepciju Tita iz perspektive politike i naroda, Jakovina kaže da su političke elite odraz puka,  a puk nije naročito sofisticiran što se tiče i prošlosti i drugih stvari te se radi o odrazu.

“Problem je kad imate elite koje su preslične prosjeku puka – takva elita ne može voditi društvo naprijed, takva elita uvijek održava nekakvo postojeće stanje ili nekakav konsenzus. To je hrvatski problem pa je to problem koji se reflekuje i u odnosu prema prošlosti”.

“Teško je brendirati živu osobu”

Hrvati, kaže Jakovina, nijesu dovoljno praktični u vezi Tita, iako ideja prodaje brenda nije zamrla.

“Ali teško ćete brendirati živu osobu, a Tito je u Hrvatskoj još uvijek živ i to je problem – Tito nije postao istorijska figura. Kad bi Hrvati imali relaksiran odnos prema prošlosti i shvatili da je on 37 godina mrtav, kad bi shvatili da se na tome može zaraditi, kad bi shvatili što je sve značilo Titovo razdoblje, onda bismo se mogli pomaknuti negdje naprijed, pa i zarađivati na Titu i o njemu razmišljati kao o istorijskoj figuri”.

U BiH, kaže pistoričar Husnija Kamberović, po pitanju Tita jedinstvenog stava nema – među Hrvatima nema mnogo pozitivnog, a među srpskim stanovništvom, pogotovo otkad  je, kako kaže, na djelu revizija antifašističkog pokreta i pokušaji da se četnički pokret nametne kao nacionalni antifašizam u Drugom svjetskom ratu, vlada uglavnom podijeljenost.

No, među muslimanskim stanovništvom, smatra, na njegovu vladavinu i doba socijalizma gleda se uglavnom pozitivno, osim među onima koji su na neki način bile žrtve režima.

“Mislim da je to rezultat i činjenice da je Bosna u vremenu socijalizma ipak doživjela i vrlo važne iskorake u modernizaciji, da se ona ipak nešto normalnije razvijala, nego što je to bilo prije ’45. godine i da mnogi se i Tita sjećaju i na njega gledaju kao jednu pozitivnu priču u bosanskoj istoriji. Dakle, i zbog razvoja Bosne koji je bio u tom vremenu socijalizma i zbog činjenice da se Bosna afirmirala kao ravnopravna članica jugoslavenske federacije. I s druge strane, muslimani u Bosni su u to Titovo vrijeme ipak dobili status nacije, što nije bio slučaj prije toga”.

Kamberović: BiH snažnija i suverenija u SFRJ nego danas

Takvoj percepciji je doprinijelo i ratno razaranje 90-ih te negativna društvena, ekonomska i politička atmosfera koja čini da se, iako ne posve opravdano, na vrijeme socijalizma gleda kao na puno bolje, sigurnije i lakše.

Što dublja agonija, to jači mit

Tito će u BiH, smatra Kamberović, ostati brend – u Sarajevu još uvijek glavna ulica nosi njegovo ime, a tu je i kultni kafić “Tito” gdje se okupljaju mladi ljudi koji kada tu dolaze još uvijek osjećaju da sama riječ Tito nešto znači.

“Nisam siguran da će se, barem kada je Bosna u pitanju, neka pozitivna uloga koju je Tito imao ovdje moći jednostavno tako prekrižiti i meni se čini da što god se društvena, politička i ekonomska agonija bude više produbljivala i nastavljala, da će se vraćanje Titu i percepcija Tita kao neke pozitivne, gotovo mitske priče, sve snažnije razvijati”.

Istovremeno, bošnjački politički lideri, kaže, nemaju tako pozitivnu sliku kao što je ona narodna, jer nacionalnim liderima, smatra, ne odgovara pozitivna priča o socijalističkim liderima i Titu pogotovo, jer to na neki način delegitimira njihovu nacionalnu liderski poziciju.

“Svaka priča o Titu nužno u sebi sadrži tu neku sliku ne nacionalnih lidera, nego internacionalnu sliku jednog političkog lidera i delegitimira savremene nacionalne elite koje uvijek govore samo u ime jedne nacije i onda pozitivna priča o Titu ne ide njima u prilog”.

“Ima i stvarnih argumenata koji se mogu istorijski dokazivati da je Bosna bila puno razvijenija, odnosno da je na neki način bila puno stabilnija i snažnija – ja bih čak rekao da je bila puno autonomnija ili suverenija – u vrijeme Tita i u vrijeme socijalizma, kad nije bila nezavisna država, nego je bila samo članica jugoslavenske federacije”.

U Srbiji je, kaže istoričar Milivoj Bešlin, odnos prema Titu dominantno negativan – različite vrste negacije jugoslavenske istorije kaže, koncentrisane su na Titovu osobu.

“Srbi su se nekako uvijek više identifikovali sa Jugoslavijom, na kraju krajeva i Slobodan Milošević je agresivne ratove vodio pod izgovorom očuvanja nekakve Jugoslavije. U Srbiji je taj negativan odnos prema jugoslovenskoj prošlosti koncentrisan prije svega na samog Tita, gdje je on još od 90-ih godina proglašen za ‘srboždera’, neprijatelja srpskog naroda itd., i gdje se danas sistematski svi protagonisti istorije 20. vijeka koji su se u nekom trenutku našli nasuprot Titu, smatraju pozitivnim ličnostima i dijelom panteona srpske istorije. Tako je moguće da se i Draža Mihailović, i Milan Nedić, i Aleksandar Ranković, dakle ljudi potpuno različitih ideoloških orijentacija, nađu kao ljudi koji su na toj pozitivnoj strani istorije jer su se u određenom istorijskom trenutku našli u opreci sa Titom”, kaže Bešlin.

Razloga takvoj percepciji Tita, kaže, ima više, no prije svega zbog toga što se uz Tita vezuje koncept decentralizacije Jugoslavije – sprječavanje bilo čije, pa i srpske dominacije – te koncept autonomije pokrajina.

Srbija: Tito kao personifikacija neželjenih promjena

“Sve to nije bez osnova – nikada se ona većinska Srbija nije pomirila sa suštinski federalizovanom Jugoslavijom u drugoj polovini 60-ih i u 70-im godinama, nikada se većinska Srbija nije pomirila sa širokom autonomijom pokrajina, a Tito je negdje bio personifikacija tih evolucionih promjena kroz koje je Jugoslavija prolazila”.

Ipak, postoje zapravo dva narativa – onaj većine medija, dominatne nacionalističke ideologije i intelektualne elite i onaj ‘običnih’ ljudi, koji se Tita i Jugoslavije sjećaju kao vremena pristojnog života s daleko manje kriminala i korupcije. Taj drugi je pozitivni narativ u kojem je Tito već ‘brendiran’.

“Pa kad dolazite, recimo, na neki vašar u Srbiji naći ćete kalendare, fotografije i šolje sa Titovim likom, ali i sa nekim drugim ličnostima koje su bile suprostavljene Titu, recimo Draža Mihailović ili neki drugi”.