Kako su zaista protekli posljednji Titovi dani

“Umro je drug Tito”, odzvanjale su riječi Miodraga Zdravkovića tog 4. maja 1980. godine. Prekinuta je utakmica u Splitu Hajduk-Zvezda, suze su krenule da se liju širom bivše države od šest buktinja.

Da, umro je drug Tito.

Tada još nije bilo jasno da je sa njim umrla i Jugoslavija. To je vjerovatno bio i posljednji dan kada su su svi u bivšoj državi bili Jugosloveni.

Bilo je kasnije mnogo teorija kako je Tito proveo posljednje dane. Mnogi su pričali kako su ga obilazili, kreirale su se legende o njegovim pretposljednjim i posljednjim riječima.

Svojevremeno je za Nedeljnik doktor Predrag Lalević, dio ljekarskog tima koji je do posljednjeg dana bio uz Tita, ispričao cijelu priču o tim posljednjim mjesecima Josipa Broza.

“Nije istina da Tito nije vjerovao srpskim ljekarima i da je zato išao da se liječi u Ljubljanu. On je i prije toga bar jednom godišnje išao na kontrolu u Ljubljanu, jer je bio prijatelj sa doktorom Breceljom.

Bila je proslava Nove godine u Karađorđevu. Doktori Miro Košak i Stanislav Mahkota, članovi konzilijuma, vidjeli su da Tito teško hoda i da je u lošem stanju. Košak me je pozvao i rekao: “Predrag, mi idemo nazad, ti ćeš sa nama. Idemo kod mene.” To “kod mene” značilo je Klinički centar u Ljubljani. U osam ujutru su me pokupili i otišli smo pravo u Klinički centar. Tamo smo mu slikali nogu, a ubrizgavanje kontrasta je bolno. Oni su mu nabavili neki kontrast iz inostranstva koji navodno ne boli, ali pošto je imao slabu cirkulaciju, njega je jako boljelo, tako da sam mu već tu dao prvu anesteziju, pa anesteziju za bajpas koji smo napravili, koji nije uspio jer noga nije mogla da primi krv, i na kraju smo izvršili amputaciju. Noga mu je bila u tako teškom stanju, crna u plikovima, to je gangrena noge”, ispričao je doktor Lalević.

Četiri mjeseca je bio pored njega.

“Pozvali smo američkog doktora Majkla Debejkija, najboljeg svjetskog kardiohirurga. Profesor Miro Košak i ja bili smo najodgovorniji i dogovorili smo se da pozovemo neke kolege. Miro mi je rekao: ‘Hajde da pozovemo nekog da podijelimo odgovornost.’ Predložio sam da pozovemo i nekog Rusa, pošto je već bio Amerikanac. Poznavao sam doktora Marata Knjazova pa smo pozvali i njega.

I naravno, porazgovaramo mi s njima. Debejki nam je odmah rekao da je Titova noga izgubljena i preporučio amputaciju. Tito nije htio ni da čuje za to. Kada smo mu pomenuli mogućnost amputacije, rekao je: ‘Ja dolje samo u jednom komadu.’

Međutim, jednog dana, dok smo ga previjali, Tito je video u kakvom je stanju noga i samo nam je rekao: ‘Radite šta morate.’

Kada smo pripremali amputaciju, u Kliničkom centru se okupio partijski i državni vrh i svi su znali šta može da se očekuje. Tito je 25 godina bolovao od dijabetesa, i to, naravno, nije smijelo da se zna. Dolanc mi je poslije našeg izlaganja rekao: ‘Mi znamo da je situacija teška, znamo da može da umre prije nego što počne amputacija, ali ja vam garantujem da znate da nema čovjeka koji će uprijeti prst u vas'”, rekao je doktor Lalević.

Oporavak je krenuo dobro.

“Ne može bolje biti. Naručili smo protezu iz Njemačke. Spremao se čak da ode na Brdo kod Kranja, pripremao Konferenciju nesvrstanih u Bagdadu. Rekao je: ‘Idemo za Bagdad.’ Na nesreću, imao je teškoće sa mokrenjem i dobio je urinarnu infekciju i infekciju bubrega. Uslijed popuštanja bubrega bio je priključen na dijalizu, a potom zbog slabljenja disanja i na respirator. Bio je na aparatima od 26. februara, pa sve do smrti. Držao sam ga uspavanog.

Mi to nismo napisali u izvještaju, i to je dalo priliku mnogima da pričaju kako su obilazili Tita, kako su ga zabavljali, hranili, razgovarali. Potpune izmišljotine. Jer, mi nismo rekli da je sve vrijeme bio bez svijesti i na aparatu za vještačko disanje.

Imali smo njegov radio i njegove kasete i to smo mu stalno puštali. Volio je, recimo, makedonske pjesme. ‘Jovano, Jovanke’…

Kada je preminuo bili smo okupljeni svi ljekari, sve sestre koje su ga negovale. Stajali smo mirno u tišini, deset do petnaest minuta. EKG je pokazivao već ravnu liniju, respirator je i dalje radio… Srce je definitivno prestalo da radi. Pogledao sam profesora Brecelja, on mi je samo klimnuo glavom i ja sam isključio aparate. Ostali smo još pet-deset minuta u potpunoj tišini i otišli da pišemo izvještaj.

Poslije Titove smrti trebalo mi je šest mjeseci da se oporavim.”