Kome pjevaju Baja Mali Knindža i Thompson?

Tema Mosta Radija Slobodna Evropa je zašto su odnosi između Srbije i Hrvatske već godinama jako loši i zašto nema inicijativa da se poboljšaju. Sagovornici su bili Aleksandar Popov direktor Centra za regionalizam iz Novog Sada, i Davor Gjenero politički analitičar iz Zagreba.

Bilo je riječi o tome koji su glavni sporovi između Beograda i Zagreba i zašto se ne rješavaju, da li višesatno zadržavanje i ispitivanje hrvatske pop zvijezde Severine Vučković na srpskoj granici i hapšenje srpskog glumca Sergeju Trifunovića na hrvatskoj nepotrebno kvari odnose, zašto su u Srbiji popularne nacionalističke pjesme Baje Malog Knindže, a u Hrvatskoj Marka Perkovića Thompsona i zašto prošlogodišnji susreti hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i tadašnje srpske premijerke Ane Brnabić nisu uticali na poboljšanje odnosa.

Razgovaralo se i o tome zašto su odnosi između dvije zemlje bili bolji dok Vučić nije bio na vlasti u Srbiji, da li odnosi između Beograda i Zagreba ne mogu biti dobri sve dok postoje dijametralno suprotna gledanja na Jasenovac i Oluju, kako se tenzije svaki put povećavaju kada se obilježavaju godišnjice Jasenovca i Oluje, kao i tome da li bi Hrvatska zbog neriješenih bilateralnih problema mogla u budućnosti blokirati prijem Srbije u Evropsku uniju.

Omer Karabeg: Koji su glavni sporovi između Srbije i Hrvatske zbog kojih odnosi između te dvije susjedne zemlje nikako da se poboljšaju?

Aleksandar Popov: Kada je riječ o preprekama za poboljšanje odnosa između Srbije i Hrvatske, glavni problem je suočavanja sa prošlošću. Naime, ni u jednoj od te dvije zemlje ne postoji spremnost da se suočimo sa onim što se dešavalo devedesetih godina.

U Hrvatskoj je na vlasti HDZ koji je bio na vlasti i devedesetih godina prošlog vijeka, a u Srbiji su danas na vlasti ljudi poput Aleksandra Vučića i Ivice Dačića koji su učestvovali u onome što se dešavalo devedesetih.

Zbog toga ne mogu da se rješavaju problemi kao što su pitanje nestalih, granica na Dunavu, i spor oko sukcesije, da navedem samo najvažnije. Stalno se vrtimo u devedesetim i nikako da izađemo iz tog začaranog kruga.

Davor Gjenero: Mislim da problem u odnosima Hrvatske i Srbije nije u otvorenim pitanjima. Ta pitanja postoje, ona su relativno ozbiljna i složena, ali uopšte nisu na dnevnom redu.

Problem je što Srbija ima vlast koja se cinično odnosi prema evropskoj integraciji. Hrvatska je članica Evropske unije, svoju politiku usklađuje sa zajedničkom evropskom politikom i insistira na tome da Srbija ispunjava kriterije koji se od nje traže u procesu evropske integracije dok režim u Beogradu sistemski koristi antagonizovanje Hrvatske radi postizanja unutrašnjopolitičkih ciljeva.

S druge strane, danas u Hrvatskoj nije više moguće postizati nikakve unutrašnjopolitičke ciljeve na račun odnosa sa Srbijom jer ti odnosi zapravo nisu u fokusu hrvatske javnosti.

Hapšenja

Omer Karabeg: U odnosima između Beograda i Zagreba svaki čas izbijaju incidenti zbog kojih rastu tenzije. U avgustu je Hrvatska policija uhapsila srpskog advokata Nemanju Berića i osudila ga na 15 dana zatvora zbog pjevanja nacionalističkih pjesama Baje Malog Knindže, a potom je saopšteno da je u Beogradu uhvaćen hrvatski špijun čije ime nije objavljeno. Vidite li vi vezu između ova dva hapšenja?

Aleksandar Popov: Nisu u pitanju samo ta dva hapšenja. Imali smo i hapšenje glumca Sergeja Trifunovića prilikom njegovog ulaska u Hrvatsku i privođenje popularne pjevačice Severine Vučković na granici sa Srbijom. Sva ta hapšenja su, govorim o Srbiji, u funkciji zamazivanja očiju domaćoj javnosti da bi se drugi, veliki problemi gurnuli pod tepih.

U tu vrstu bacanja magle u oči javnosti spada i ideja gradonačelnika Beograda Aleksandra Šapića da se Titove kosti vrate u Hrvatsku i da se u centru Beograda podigne spomenik Draži Mihajloviću.

Sve se to radi da bi se skrenula pažnja sa problema kao što su iskopavanje litijuma protiv čega je veliki dio stanovništva ili pitanje Kosova, da govorim o korupciji koja je stigla do neba. I u Hrvatskoj, bez obzira na ovo što je gospodin Gjenero rekao, ima potrebe da se ponekad dignu tenzije da bi skrenula pažnja sa korupcionaških afera.

Davor Gjenero: Kad govorio slučajevima hapšenja u Hrvatskoj, hapšenje pomenutog advokata nije jedino. Bilo je ranijih godina hapšenja ljudi koji su dolazili iz Srbije i pravili ekscese, pa su osuđivani na prekršajni zatvor.

O čemu se radi? U područjima koja su bila zahvaćena ratom, gdje smo imali teške ratne sukobe između stanovništva hrvatske i srpske nacionalnosti, već godinama se ne dešavaju nikakvi incidenti između tih dviju zajednica. Ljudi su svjesni da jedni drugima nisu krivi za takvu situaciju i to je jedan veliki civilizacijski iskorak. I onda preko ljeta dolaze ljudi koji nemaju nikakve namjere živjeti u Hrvatskoj i izazivaju napetosti i ekscese u tom području koje se nekada nazivalo Krajinom.

Zbog toga je počela praksa kažnjavanja ljudi koji dolaze izvana i prave ekscese. Smatra se da je jednostavnije par usijanih glava zadržati sedam dana u prekršajnom zatvoru, nego im dozvoliti da unose nemir među stanovništvo koje inače živi u dobrim međusobnim odnosima.

Trovanje pjesmama

Omer Karabeg: U Srbiji kažu – u Hrvatskoj je kažnjen advokat iz Srbije zbog pjevanja nacionalističkih pjesama, a ne kažnjavaju Thompsona koji na koncertima takođe pjeva nacionalističke pjesme.

Davor Gjenero: Ne radi se o istoj stvari kad gledate iz hrvatske perspektive. Pjesme Baje Malog Knindže govore u ime ideologije nekakve paradržave koja je postojala na teritoriju Republike Hrvatske.

To što radi Thompson meni je odvratno na svim nivoima. I na muzičkom nivou jer mi je odvratan cijeli balkanski pastirski rok od Gorana Bregovića do danas, a grozna mi je i ta retorika. Međutim, to nije nešto što bi podrivalo državni poredak, pa su onda i reakcije na to drukčije. Meni se ne sviđa kada se u Thompsonovim pjesmama dio susjedne Bosne i Hercegovine spominje u kontekstu koji se može tumačiti kao da je to dio hrvatske države. To je stvar koju bi trebalo sankcionisati.

Ali treba voditi računa da za razliku od kvazikrajiškog folklora, koji je bio dio službene politike paradržave na teritoriju Republike Hrvatske, Thompson nikad nije bio politički mainstream u Hrvatskoj, nego je uvijek bio neki oblik pobune. On uvijek funkcioniše kao svojevrsni pobunjenički izražaj u Hrvatskoj, on nikad nije vezan uz vlast. Ljudi koji se oduševljavaju Thompsonom izrazito loše misle o proevropskoj politici Andreja Plenkovića i njegove administracije.

Aleksandar Popov: Ne bih se složio sa gospodinom Gjenerom jer ono što rade Thompson i Baja Mali Knindža truje društvenu atmosferu.

Srbima koji su ostali da žive u Hrvatskoj posebno je neugodna činjenica da je faktički legalizovan ustaški pozdrav Za dom spremni. Vlast je na to je reagovala formiranjem komisije kako to kod nas često biva kad problem ne želi da se riješi, pa je sve to ostalo. Takva atmosfera doprinijela je da je Hrvatska na prošlim izborima otišla udesno i da je Domovinski pokret dobio na značaju.

I u Srbiji Baja Mali Knindža i neki drugi estradni umjetnici, ali on najviše, doprinose trovanju društvene atmosfere. Sjećam se kako je 1992. godine iz Doma Vojske Srbije odjekivala njegova pjesma: “Ne volim te Alija zato sto si balija, nosila te Drina sto mudžahedina svaki dan”.

To je trovanje društvene atmosfere, kao što i pozdrav Za dom spremni ni kom slučaju ne bi smio da bude legalizovan jer je bio uzvik jedne fašističke organizacije koja je napravila fašističku paradržavu u Hrvatskoj.

Propuštene prilike?

Omer Karabeg: Prošle godine bilo je znakova da bi se odnosi između Beograda i Zagreba mogli popraviti. Bivša premijerka Srbije Ana Brnabić je krajem aprila prošle godine posjetila Zagreb, gdje je sa hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem prisustvovala Velikoj skupštini Srpskog narodnog vijeća, a hrvatski premijer je dva mjeseca kasnije posjetio Srbiju da bi u Subotici prisustvovao otvaranju Hrvatskog doma.

Tom prilikom se ponovo sastao sa Anom Brnabić. Međutim, ti susreti nisu rezultirali nikakvim poboljšanjem odnosa. Zašto su te prilike propuštene?

Davor Gjenero: Nije bilo nikakvih prilika. To su bila dva protokolarna događaja. Premijer Plenković nije tada želio putovati u Beograd. Pazio je da se njegovo prisustvovanje događaju, koji je organizovao Demokratski savez Hrvata Vojvodine, ne pretvori u državnu posjet.u Plenković je insistirao da ne ide u Beograd zbog toga što Srbija trenutno ima administraciju koja ne pripada evropskom političkom korpusu i koja nije harmonizirala svoju politiku sa zajedničkom evropskom vanjskom i sigurnosnom politikom.

Sa režimom Aleksandra Vučića jednostavno nije moguće politički sarađivati. O tome postoji konsenzus unutar hrvatske političke arene koji ide od socijaldemokrate Tonina Picule, preko Gordana Bosanca iz stranke Možemo, do hrvatskih demohrišćana. A kad gledate kako se tretira politika Hrvatske u Srbiji, vidjećete da je prije nekoliko dana Gordan Bosanac, koji je bio jedan od najprominentnijih aktera hrvatske mirovnjačke scene u vrijeme agresije Srbije na Hrvatsku, predstavljen maltene kao ustaša, kao neko ko zagovara koncept genocidnosti srpskoga naroda.

Dokle god u Beogradu imamo režim kakav je Vučićev – niti jedna demokratska politička opcija u Hrvatskoj ne može uspostavljati racionalne međudržavne odnose sa Srbijom kao što to nije bilo moguće dok je na vlasti u Srbiji bio autoritarni režim Slobodana Miloševića. Sasvim drukčija slika bila je u vrijeme kad je Srbija imala ne savršenu, ali pristojnu i ambicioznu administraciju kakva je bila Đinđićeva ili Borisa Tadića kada smo zapravo imali najbolje bilateralne odnose u novijoj međudržavnoj istoriji.

Aleksandar Popov: Bilo je i perioda kada Srbija nije bila tako rigidna. Sjetimo se susreta Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović 2016. na graničnom mostu između Erduta i Bogojeva kada je potpisana Deklaracija o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja. To je po meni put da se rješavaju problemi između dvije zemlje.

Međutim, na tome je vrlo malo rađeno. Šansa je postojala i 2018. kada je Vučić bio u posjeti Zagrebu, ali ni ona nije iskorišćena. Bilo je i drugih susreta, ali sve je ispalo protokolarno, ništa nije urađeno na unapređenju međusobnih odnosa. A ja mislim da baš onda, kada se ne slažemo, političari moraju razgovarati. Ne mogu da kažu – nećemo da razgovaramo sa našim susjedom. Na kraju krajeva, prvi smo susjedi, naši odnosi su okosnica odnosa na Balkanu, svaki susret je trebalo da bude iskorišćen da bi se korak po korak rješavali problemi.

Indikativno je da je Vučić prije tri godine, kada se vratio sa Samita lidera Evropske unije i Zapadnog Balkana na Brdu kod Kranja, izjavio da se u mnogim stvarima ne slaže sa Plenkovićem, ali se u jednoj stvari slaže, a to je oko Bosne i
Hercegovine. E, to je zabrinjavajuća izjava.

Jasenovac i Oluja

Omer Karabeg: Čini mi se da odnosi između Hrvatske i Srbije neće biti prijateljski sve dok postoje dijametralno suprotna gledišta na Jasenovac i Oluju. Svaka godišnjica Jasenovca i Oluje povod je za novo zaoštravanje odnosa.

Davor Gjenero: Ne čini mi se da je Jasenovac nekakav problem u bilateralnim odnosima. U Hrvatskoj nema dileme o tome da je Jasenovac genocid, da je srpska nacionalna zajednica u Hrvatskoj u vrijeme NDH decimirana, nema neslaganja sa ozbiljnim istorijskim nalazima o broju žrtava. Rijetko se čovjek može pozvati na stanovište Srpske pravoslavne crkve, ali mislim da je episkop Jovan Ćulibrk govoreći o tome kako je strašna aritmetika smrti imao jedan od najboljih, najracionalnijih, najpametnijih i najpoštenijih nastupa.

Ne vidim, dakle, neke velike probleme vezane uz Jasenovac. Naravno da Hrvatska neće dozvoliti da gospodin Vučić priređuje performanse u Jasenovcu kakve je priređivao u Potočarima. Neće dozvoliti da se poslije priča o navodnim atentatima na Vučića, pa mu nije bio dopušten ulazak na područje Hrvatske da bi posjetio Jasenovac jer nije išao u dobroj namjeri nego s namjerom izazivanja sukoba.

Inače, razlika između Srebreničkog genocida i genocida u Jasenovcu je u tome što u Hrvatskoj niko ko pripada mainstreamu politike ne negira genocid u Jasenovcu, a mainstream politike u Srbiji i u državama satelitima i paradržavama pokušava negirati nedvojbeni međunarodno presuđeni genocid u Srebrenici.

Što se tiče Oluje i to je potpuno jasna stvar. Oluja je bila legitimna operacija. U toku Oluje, a posebno nakon te vojne operacije bilo je ratnih zločina. Veliki je grijeh režima u Hrvatskoj što ti ratni zločini nisu odmah sankcionisani. Sve drugo je poigravanje sa nacionalističkim sentimentima, pogotovo ono što zadnjih nekoliko godina sistemski radi gospodin Vučić. Indikativno je da srpska zajednica iz Hrvatske, barem njeni legitimni predstavnici, nisu učestvovali u tim provokativnim akcijama.

Aleksandar Popov: Jasenovac i Oluja ne bi bili nepremostiva prepreka da je urađeno ono što sam na početku rekao, a to je da smo se suočili sa nedavnom prošlošću i na pravi način tumačili zbivanja za vrjieme Drugog svjetskog rata. Za Hrvatsku je Oluja oslobodilačka akcija, za Srbiju je to etničko čišćenje i ratni zločini prema civilima. Dakle, dijametralno suprotno gledamo na te stvari. Činjenica je da je Hrvatska akcijom Oluja povratila suverenitet na jednom dijelu svoje teritorije, ali je isto tako činjenica je da je bilo etničkog čišćenja i velikog broja žrtava.

U Srbiji je poražavajuće primljeno kada je Haški tribunal prvostepenu presudu Anti Gotovini na 24 godine i Mladenu Markaču na 18 godina preinačio u oslobađajuće presude. A oni su najodgovorniji za zločine. Mi hodamo po prošlosti, po osjetljivom terenu i nikako da izađemo iz toga. Sjetimo se samo kakva je bura nastala u odnosima Srbije i Hrvatske kada je pretprošle godine u Srbiji podignuta optužnica protiv hrvatskih pilota koji su tokom Oluje učestvovali u napadu na izbjegličku kolonu na Petrovačkoj cesti.

Kada je riječ o Jasenovcu, nevolja je u tome što se žrtve stalno zloupotrebljavaju umjesto da se prema njima odnosimo sa pijetetom. Mnogo toga već je rečeno o Jasenovcu, znaju se mnoge činjenice, politizira se, nažalost, broj žrtava. Tačan broj bi trebalo da se utvrdi na stručnoj osnovi. To bi trebalo da urade nepristrasni istoričari, a ne oni koji su u službi politike.

Prošlosti treba prilaziti onako kako joj prilazimo mi u Igmanskoj inicijativi, regionalnoj mreži nevladinih organizacija Zapadnog Balkana. Mi prije svega osuđujemo nacionaliste i ratne zločince iz vlastite nacije, otvoreno govorimo o tome šta su oni počinili. Sve počinje onim famoznim – a šta su oni nama radili. Stalno se vrtimo u krug i ljudi nasijedaju na te priče jer su slabo otporni na nacionalizam i populizam.

Vidjeli smo devedesetih godina kako se negativne emocije potpaljuje kao barut šibicom. Ne mogu se ratni zločinci tretirati kao nacionalni heroji i odavati im se počasti umjesto da budu izopšteni iz društva.

Blokada?

Omer Karabeg: Ako se odnosi između Zagreba i Beograda ne poprave, da li bi Hrvatska mogla blokirati prijem Srbije u Evropsku uniju, kao sto su najprije Grčka, a zatim Bugarska blokirale Sjevernu Makedoniju?

Davor Gjenero: To je potpuno neuporediva situacija. Grčka i Bugarska su u sporu sa Makedonijom ispostavljale bilateralna pitanja. Hrvatska se prilikom pristupanja Evropskoj uniji obavezala da u procesu pristupanja susjednih država neće na dnevni red stavljati pitanje bilateralnih odnosa.

Međutim, Hrvatska kao i ostale države Evropske unije ima pravo insistirati na tome da država, koja je u pristupnome procesu, ispunjava kriterije za prijem, dok se režim u Beogradu veoma cinično odnosi prema njima i zato ne napreduje prema članstvu. Sasvim je sigurno da će biti više država koje će insistirati na sprovođenju vladavine prava i implementaciji zajedničke politike Evropske unije kao na uslovu za proširenje Evropske unije na Srbiju.

Ali budimo ozbiljni. Režim Aleksandra Vučića ne želi članstvo u Evropskoj uniji. Želi da bude dio evropskog ekonomskog prostora da dobija benefite koji proizilaze iz pregovaračkog procesa, da koristi evropske fondove, ali niti ne pomišlja na mogućnost članstva u Evropskoj uniji jer je Vučić svjestan da bi kriteriji koji se postavljaju pred članice doveli do razgradnje njegovog autoritarnog režima.

Aleksandar Popov: Sadašnja situacija je takva da je Srbija stotinama ili hiljadama milja daleko od prijema u Evropsku uniju tako da to pitanje nije aktuelno. Ako bi se kojim slučajem, a volio bih da se to desi sjutra, toliko primakla prijemu, to bi značilo da je usaglasila svoju spoljnu politiku sa politikom Evropske unije, da je uradila unutrašnje reforme i onda bi na dnevni red došla bilateralna pitanja u odnosima sa Hrvatskom – granica na Dunavu, nestali, sukcesija.

Zato mislim da bi bilo dobro da se već sada počnu rješavati ta pitanja koja dugoročno mogu da spotaknu Srbiju na evropskom putu. Naravno, za svađu je uvijek potrebno dvoje. Ne kažem da su strane jednako krive za sadašnju situaciju, ali nikada ne treba reći nikad. Vidjeli smo kako se ponašala Slovenija prilikom prijema Hrvatske u Evropsku uniju kada je postavila pitanje granice. Tako da osjetljiva pitanja što prije treba da dođu na dnevni red.

Davor Gjenero: Hrvatska je iz iskustva sa Slovenijom naučila da u pristupnom procesu nije moguće rješavati bilateralna pitanja. Kad bi se u Srbiji promijenio režim i na vlast došli ljudi koji bi zemlju vodili prema članstvu u Evropskoj uniji, sasvim je sigurno da Hrvatska ne bi blokirala pristup Srbije.

U krajnjoj konsekvenci Hrvatskoj je u interesu da šengensku granicu odmakne sa svojih granica, da prestane biti granična država Evropske unije, da prestane plaćati cijenu zaustavljanja migracijskih procesa i sve druge cijene koje donosi status države na vanjskoj granici Evropske unije.