Može li lik Stepinca podstaći na istorijsko pomirenje?

U nedavnom intervjuu za beogradsku Politiku državni sekretar Svete Stolice kardinal Pjetro Parolin iznio je koncept prema kojem bi vjerske zajednice na Balkanu zajedno trebalo da rade na “pročišćenju sjećanja kao uslovu za pomirenje”, prenosi hrvatski Jutarnji list.

“Da bi se to učinilo, mislim da je više nego ikad neophodno formulisati jedan ispravan sud istorije nad događajima iz prošlosti, uz iskrena i hrabra djela koja su sposobna da za sve otvore jedno novo sjutra”, izjavio je jedan od najbližih papinih saradnika i još jednom vrlo plastično pokazao kakvu politiku prema balkanskim zemljama, među kojima je i Hrvatska, vodi njegov trenutni zemaljski šef.

Ta politika vrlo je jasna.

Papa Franjo želi doći do Moskovske patrijaršije, a uvjeren je da će taj cilj ostvariti ako obezbijedi pomirenje na Balkanu, prije svega između katoličkog klera u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve na čelu sa patrijarhom Irinejom.

Uostalom, to je potvrdio i Parolin, koji je u spomenutom intervjuu naglasio kako se nada da će opet doći u Srbiju “kao dio pratnje pape Franja”.

Politika se prelama na njemu

No, kako sad stvari stoje, iz aviona se vidi, a i čuje, “novo sjutra” je miljama daleko. Razlog je, naravno, kanonizacija blaženog kardinala Alojzija Stepinca, a ta tema trenutno zaokuplja pažnju u cijelom društvu. U visokim političkim krugovima u Zagrebu vlada uvjerenje da je Hrvatska, kako kažu, žrtva opsesije pape Franja da se susretne s moskovskim patrijarhom Kirilom.

Mnogo je hrvatskih političara koji su upoznali Horhea Bergolja: bivši šef diplomatije Mate Granić pokušavao je da ga uputi u zavrzlame na Balkanu još dok je današnji papa bio pomoćni biskup Buenos Ajresa, a kasnije su s njim razgovarali Ivo Josipović, Zoran Milanović, Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković. Niko ovo neće izgovoriti javno, ali u offu će neki sagovornici zaključiti da papa Franjo ne razumije što se i zašto događalo na prostorima bivše Jugoslavije, a sada je spreman da preduzme šta god treba, kako bi približio Rimokatoličku crkvu i pravoslavlje.

“A takva se politika prelama na Stepinčevom slučaju. Pritom mogu shvatiti papinu želju da se dogovori s pravoslavcima, međutim među njima postoje duboke podjele, a Ruska pravoslavna crkva kao i SPC sigurno nisu ekumenski orijentisane poput Vaseljenske patrijaršije i patrijarha Vartolomeja. Čudilo bi me da to Franjo ne razumije, a ako razumije, onda je teško shvatiti zašto se tako ponaša”, komentar je člana državnog vrha Hrvatske.

Hrvatski kler pak s čuđenjem gleda na papino etiketiranje patrijarha Irineja “kao velikog patrijarha” od kojeg “moli pomoć u istraživanju istine” u vezi sa Stepinčevok ulogom u razdoblju NDH. Njihov stav jasno je sažeo nadbiskup zadarski Želimir Puljić, predsjednik HBK, koji je javno poručio kako je uplitanje SPC-a u kanonizaciju i papin pristanak na to “nečuveni presedan” i “politikantstvo”, te kako su papine riječi upućene iz aviona “uznemirujuće”. Naravno, uz napomenu kako se treba i u ovom slučaju ugledati na Stepinca i na njegovu vjernost Rimu i na Stepinčevu strpljivost.

U hrvatskim crkvenim krugovima vlada gotovo nepodijeljeno mišljenje da se papa Franjo stavio na stranu Srbije. Takve ocjene stižu čak i iz dijelova klera koji donedavno nije gajio animozitet prema papi.

“On nam se rugao zbog Međugorja, a sada se ruga i oko Stepinca. Jednostavno, Franjo je pod uticajem loših savjetnika poput nedavno preminulog belgijskog kardinala Godfrieda Danneelsa, koji je za Hrvate govorio da su ustaše. Tako se Franjo izrugivao i Međugorju sve dok tamo nije stigao apostolski vizitator, poljski nadbiskup Henryk Hoser, koji je potvrdio kako se ondje slivaju rijeke iskrenih vjernika. Nažalost, Stepinac još neće biti proglašen svetim, a sve zato što papa sluša pogrešne savjetnike”, smatraju sagovornici Jutarnjeg lista.

Oni umjereniji vjeruju kako papa očigledno želi da iskoristi sve moguće diplomatske vještine da pomiri strane oko Stepinca, budući da se njemu istina nalazi praktično ispred nosa, u dokumentima Mješovite komisije u kojoj su sjedili predstavnici Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve.

Dio sagovornika hrvatskog medija navodi kako na tim susretima SPC nije pokazala niti jedan novi dokument vezan za Stepinca u razdoblju Drugog svjetskog rata i odnos prema Jevrejima i Srbima.

“Sva dokumentacija prevedena je na engleski jezik. Komisijom je predsjedao otac Bernard Arduro, predsjednik Papinskog savjeta za istorijske nauke, kojem je nakon svih susreta bilo jasno ko je kakve dokaze pružio i dokumentaciju. Papa sutra može potpisati kanonizaciju, budući da je Kongregacija već donijela pozitivno rješenje. Bi li tim potpisom ostvario svoj pravi cilj? Vrlo teško”, govori jedan od izvora.

Ni s druge strane nije ništa bolja situacija. Doduše, tamo je stav da je papa Franjo “prijatelj”, no povjerenja u njega baš i nemaju. SPC i patrijarh Irinej trenutno imaju zasjedanje na kojem su se dotakli i pitanja dolaska pape Franja u Beograd. Pripadnici “mekše” struje u SPC-u smatraju kako bi taj dolazak trebalo što prije dogovoriti, no većina je stala uz patrijarha Irineja, koji smatra kako još nije sazrelo vrijeme, jer su neka pitanja ostala neodgovorena. A ta pitanja zapravo se svode isključivo na blaženog Stepinca.

Slučaj nije stavljen ad acta

Prema Peđi Radosavljeviću, beogradskom stručnjaku za pitanja vatikanske politike na Balkanu, koji je autor knjige “Odnosi između Jugoslavije i Svete Stolice 1963. – 1978.”, problem u vezi sa Stepincem još dugo će opterećivati Katoličku crkvu u Hrvatskoj i Srpsku pravoslavna crkvu, jer čak i kada stvari same od sebe utihnu, uvijek ih neko može staviti u fokus i dati im dnevnopolitički okvir.

“Ovaj slučaj nikako nije stavljen ad acta, što znači da će doći na dnevni red u bližoj ili daljoj budućnosti, budući da Katolička crkva ima potrebu da se oduži Stepincu zbog uloge koju je imao u ondašnjoj Jugoslaviji, pa i u Istočnoj Evropi. S druge strane, srpska Crkva ništa posebno ne zamjera Stepincu za period poslije Drugog svjetskog rata, već mu zamjera, kao što je poznato, to što nije dovoljno eksplicitno osudio Pavelićev režim s jedne i s druge strane, što preko katoličke internacionale nije obavijestio svijet o zločinima nad Srbima, Jevrejima, Romima i hrvatskim antifašistima, ne samo u Jasenovcu nego i u drugim logorima u NDH. Kako će se sve to premostiti i hoće li se uopšte premostiti, vidjećemo u budućnosti”, skeptičan je Radosavljević.

Za razliku od beogradskog istoričara, prodekan Fakulteta filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu Anto Gavrić podsjeća na zajedničko saopštenje članova Mješovite komisije u kom su istakli kako, nakon proučavanja života kardinala Stepinca, postoje “mogućnosti buduće saradnje, u pogledu zajedničkoga rada, kako bi podijelili sjećanje na mučenike i ispovjedaoce vjere dviju Crkava”.

“Mislim da su to konkretne smjernice za približavanje Katoličke i Srpske pravoslavne crkve. Na tome treba iskreno raditi! I u tomu vidim priliku da blaženi Alojzije Stepinac i u današnje vrijeme bude onaj koji povezuje i podstiče na pomirenje”, uvjeren je don Gavrić.

Slično smatra i Miroslav Akmadža, istoričar i vanredni profesor na Hrvatskim studijima, autor knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj”, koji ne vjeruje u dugoročne posljedice Franjinog stava o Stepincu.

“Neće biti nikakvih drugih posljedica osim odgađanja samog čina proglašenja svetim. Moguće je nezadovoljstvo i revolt dijela hrvatskih vjernika i klera, ali svi oni moraju biti svjesni da treba biti izuzetno strpljiv kad je crkvena politika u pitanju. Mnogi su u istoriji proglašenje svetim čekali puno duže, ali su ipak dočekali”, kaže Akmadža.

Da su rješenja uvijek moguća, podsjeća Budisavljević, koji navodi kako je Stepinac bio kamen spoticanja i kada je nova jugoslavenska vlast ponovno uspostavljala pune diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Međutim, ističe Budisavljević, katolički lobi u SAD-u oličen u “Kolumbovim vitezovima” lobirao je u Kongresu da Titova Jugoslavija može od SAD dobiti kredite pošto se okrenula od Moskve ka Vašingtonu samo ako pusti Stepinca. Tako se pronašao modus vivendi i Stepinac je iz lepoglavskog zatvora odveden u Krašić u kućni pritvor.

Mali kratki spoj

“Kad je Stepinac proglašen kardinalom, Tito je komentarisao kako mu je Vatikan stavio na glavu kardinalski šešir zbog svoje politike u Istočnoj Evropi čiji su najodaniji predstavnici bili upravo Stepinac i poljski kardinal Višinski. Potpisivanje Protokola 1966. i uspostavljanje punih diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom 1970. godine bio je logični slijed nakon Brozovog raskida sa Staljinom i okretanja k Zapadu. Tako da je problem sa Stepincem u cijelom tom sklopu bio samo tek jedan mali kratki spoj koji se vrlo brzo otklonio kompromisom, budući da ni katolička strana nije bila najsretnija što se Stepinac nalazi u kućnom pritvoru pod budnim okom vlasti”, kaže Radosavljević.

Za Akmadžu i ovdje bi vrlo lako moglo doći do dogovora budući da su objavljeni mnogi dokumenti koji potvrđuju Stepinčevu saradnju s pojedinim visokim zvaničnicima i sveštenicima iz redova SPC-a.

“Takođe imamo vjerodostojna svjedočanstva i dokumente o saradnji s pojedinim uglednim Srbima, naročito na humanitarnom području, tj. o spašavanju brojnih Srba i srpske djece. Trebalo bi ovdje puno prostora da se navedu svi ti dokumenti, a ko uistinu želi može ih pronaći objavljene u izvornom obliku u knjigama dr Batelje”, objasnio je Akmadža.

Dio sagovornika Jutarnjeg lista iz katoličkog klera uvjeren je da je ideja pape Franja da se okrene pravoslavnoj braći iskrena i da se time ne želi udariti po blaženom hrvatskom kardinalu. Upravo stoga stvari treba odigrati kako treba.

“Papina hvala Irineju ipak ima diplomatsku notu. Papa zna da ne može donositi odluku, u ovom slučaju potpis kanonizacije blaženog Stepinca, zbog koje će jedan brat plakati od sreće, a drugi plakati od bijesa. Njegova ideja o pomirenju i razgovoru, pa i traganju za istinom je stoga plemenita. Sam kardinal Parolin je prilikom posjete Zagrebu rekao kako je pitanje kanonizacije pitanje Boga i njegova vremena, pa stoga ne treba žuriti s tim. Možda treba pričekati da sazre vrijeme za istinski susret”, kažu iz Crkve.

I don Gavrić smatra kako kanonizaciju nije potrebno forsirati, nego je treba prepustiti sudu Crkve.

“Poznato je da je postupak kanonizacije dug i zahtjevan, pa neka se sve ispita i svaka nedoumica rasvijetli, kako bi na kraju blaženi Alojzije zasijao u svoj svojoj svjetlosti, u “jasnoj istini” za teško i turobno vrijeme u kojem je živio. Takav je Stepinac bio i takav nam treba i danas kao svetac. Ako se želi doći do istine, a papa ističe da se želi doći do jasne istine, ne vidim spornim da se u osvjetljavanje istine uključi što više strana, pa i one koji se protive. Ne treba se bojati istine. Mješovita komisija dala je svoje mišljenje, tj. kako se mogao osvijetliti život i služba jednog uglednoga katoličkog pastira u posebno teškom istorijskom razdoblju.

Zašto se onda bojati da se nastavi s radom i da se izuče još neke tačke kako bi istina bila jasna? U tomu mogu i trebalo bi svi da pomognu. Treba se čuvati onih koji samo kritikuju, unose razdore, obeshrabruju, već nastojmo da unosimo konstruktivna razmišljanja. Budimo zahvalni, kako kaže sveti Toma Akvinski, i onima koji ne dijele naše mišljenje, jer nam i oni pomažu da dođemo do istine”, zaključuje Gavrić.