Na današnji dan 1944. godine partizani su oslobodili Split. Split je od početka rata bio u posjedu fašističke Italije, a nakon kapitulacije 1943. u njega su ušli Njemci. I jednog i drugog okupatora cijelo su vrijeme vjerno služili domaći izdajnici ustaše, ali i četnici koji su tih godina slobodno šetali najvećim dalmatinskim gradom.
U oktobru 1944. godine bilo je sve jasnije da se rat bliži kraju. Partizanske snage, koje sad već obilato imaju pomoć saveznika Engleza i Amerikanaca, iz dan u dan napreduju. Tako će u oktobru, nakon oslobođenja Omiša i brojnih drugih gradova, izbiti u zaleđe Splita. Borbe su vođene pred ulazom u grad danima ranije, ali ne u samom gradu.
Borbe za okolinu grada zapravo su počele 21. oktobra, a ustaše i Njemci povući će se tek u zoru 26. oktobra. Istog dana grad je okićen mahom hrvatskim zastavama, uz pokoju jugoslovensku.
Bio je to zapravo jasan odraz politike koju su Splićani zastupali prethodnih godina. Kao mahom hrvatski grad, Split je, nakon što je izdajničkim sporazumom Ante Pavelića i Musolinija potpao pod Italiju, bio pod žestokim udarima italijanizacije. Italijani su, baš kao u Istri i Zadru dvije decenije ranije, željeli ugušiti svaki trag hrvatskog identiteta. Zbog toga za Splićane nije bila prihvatljiva Italija, kao ni s Italijanima udružene ustaše. Baš zbog toga će Split, kao i cijela Dalmacija uostalom, postati snažan izvor ljudstva za partizanske snage.
U ratno je vrijeme na Mosoru počela izlaziti i Slobodna Dalmacija, partizansko glasilo koje je baš u doba kad je Dalmacija bila pod okupacijom uzelo sebi takvo ime.
“Oslobođen je Split – ponos hrvatske Dalmacije”, glasio je naslov na naslovnici Slobodne od tog dana.
“Naše su jedinice ušle u Sinj i Split. Jučer, 25. listopada, oslobodile su jedinice XX. divizije NOV-a grad Sinj. Danas, 26. listopada, ušle su jedinice XXVI. divizije NOV-a u grad Split. Neprijatelj nije pružio nikakav otpor”, pisalo je u Slobodnoj Dalmaciji.
Danas je neko drugo vrijeme, partizani su postali uvreda
Danas, sedamdeset i nešto godina kasnije, Split živi neku drugu istoriju. Istorijski revizionizam devedesetih posebnog je maha, što je potpuno ironično, uzeo baš u Dalmaciji. Promijenjena su sva imena ulica, porušena je većina spomenika, sjećanje na doba kad su Dalmatinci ustali protiv nacističkog i fašističkog okupatora nije više poželjno. Suprotno, sjećanje na antifašističku prošlost Dalmacije u Hrvatskoj 21. vijeka gotovo da se smatra izdajničkim činom.
Tako se, gotovo krišom, svake godine organizuje godišnjica strijeljanja mladića Prvog splitskog partizanskog odreda koje su u avgustu 1941. godine pobili Italijani. Prošle je godine iznimku učinio gradonačelnik Opara koji je došao pred spomen-ploču koja je često na udaru vandala.
Ko išta zna o prošlosti, možda malo daljoj, zna da su Dalmatinci Srbi katolici.
A od koga su ga oslobodili? jadni ljudi ginuli, a oslobađali ih od njih samih. Ustaša do ustaše, dan danas.
tko je nenaoružane i nepripremljene mladiće poslao u planinu? Lutali su tako par dana dok ih talijanski fašisti nisu pohvatali i strijeljali.
Mozzda Kolinda i Plenkovicc misle drugachije!
Zahvaljujuci nasima, uzivaju sad u slobodi.