Tri decenije kasnije: Duboke rane Krajišnika

Hiljade porodica koje su izbjegle pred operacijom „Oluja“ ni danas nijesu našle svoj dom. Druge prate duboke ožiljke. Ipak, neki kažu da je „rat bio, pa što sad“ i da je vrijeme da Srbi i Hrvati pruže ruku jedni drugima.

Ratko Krajčinović iz Rume i Nenad Abramović iz Beograda se ne poznaju, ali ih mnogo toga povezuje.

Obojica su Krajišnici iz Siska, obojica izbjeglice. Obojica su u Srbiji morali da počnu ne od nule, nego – kako kažu – ispod nule, i da nastave život kako znaju i umiju, prenosi Dojče Vele DW.

Danas, ipak, drugačije gledaju na dešavanja devedesetih i ono što većina Srba zove „padom Krajine“, a Hrvati „vojno-redarstvenom operacijom Oluja“. Ove godine obilježava se trideseta godišnjica.

„Rat je bio, pa što sad“

„Srbi su narod koji zna da oprosti, ali ne smije da zaboravi“, kaže Krajčinović (70).

„Tako familija i ja idemo u Hrvatsku, imam i rodnu kuću tamo koja nije prodata. Mislim da bi, nakon 30 godina, strasti trebalo da se smire i da se dođe do nekog, makar simboličnog, pomirenja i da krenemo dalje“, kaže on za DW.

Dodaje da „svakodnevne ratnohuškačke parole“ ne vode ničemu dobrom. „Ja to gledam drugačije – rat je bio, pa što sad. Vrijeme je da pružimo ruke jedni drugima i idemo zajedno ka Evropi, ka boljem životu.“

S druge strane, Abramović (57), predsjednik udruženja raseljenih, doseljenih i izbjeglih lica „Zavičaj“, kaže za DW da su emocije pomiješane. Rođen je u Hrvatskoj i kaže da mu je Oluja uzela imanje, a ostavila teške životne ožiljke.

„Roditelji i brat su me napustili. Te emocije su pomiješane – sjećam se djetinjstva, škole, majke, lijepih dana. A onda je došao rat u koji nijesmo vjerovali – jer smo vjerovali u bratstvo i jedinstvo. Nažalost, izgleda da smo samo mi Srbi u to vjerovali.“

Pomiješane emocije avgusta

Avgustu dodatnu težinu daje i upozorenje Ministarstva inostranih poslova Srbije, koje je ove godine pozvalo građane da izbjegavaju putovanja u Hrvatsku od 1. do 10. avgusta.

U Hrvatskoj se „Oluja“ slavi uz veliki publicitet, dok vlasti u Srbiji organizuju komemoracije.

Abramović to opet osjeća na svojoj koži — nije otišao na sahranu rođene tetke. „Jednostavno, Srbi tamo sada, s obzirom na situaciju, nemaju šta da traže“, kaže on.

Krajčinović kaže da je zadržao prijatelje koje je imao i prije rata, ali da o ratu ne pričaju. Tako je, kaže, vaspitavao i djecu.

„Nema toga! Pusti nišan, pusti puške, pusti naoružanje i pusti sve, ajmo dalje, ajmo gledati kako bolje živjeti. Ja to govorim sad kao neko ko ima 70 godina, ali tako sam i djecu vaspitavao.“

„Moja djeca isto tako ne gledaju zlim očima Hrvate. Nemaju zašto… mislim, ima razloga zašto, ali to se potiskuje. Ajmo da idemo samo dalje, u bolji život. Ništa drugo“, kaže Krajčinović.

Počeci ispod nule

Krajčinović priča kako je izgledao novi početak u Rumi 1996. godine. Kaže, bio je to „početak ispod nule“, ali su se snalazili.

„Ja sam profesor fizičkog vaspitanja pa sam našao posao u školi, neka zamjena je bila, tri mjeseca, međutim slabo je bilo plaćeno – nekih 200 maraka, a stan je isto bio 200. A treba i živjeti. Onda sam otišao u komercijalu i nekako smo preživljavali.“

„Ali, nemaš auto, nemaš kuću – sve se moralo ponovo zaraditi i kupiti. Počinješ ispod nule. Imali smo tada dvoje maloljetne djece i dvoje staraca, kojima trebaju ljekovi, koje treba vozati po doktorima. Ali dobro, Bože moj, na koga će se osloniti nego na nas“, kaže on.

Abramović priča da je u Beograd došao sa 27 godina, ali da je tada glavni grad bio „zabranjen“ za izbjeglice. Trebalo je da idu u Vojvodinu ili na Kosovo.

„Bilo je tužno i jadno, još je bila mobilizacija, pa su nas vraćali u Slavoniju. Maltene, nijesmo smjeli da se krećemo. Jedini način je bio da odemo na Kosovo, mlađi su se upisivali na fakultete, sve do Erdutskog sporazuma.“

„Iako je to bilo protivno Ženevskim konvencijama, nijesu smjeli da žive, da se kreću. Neki su ponovo stradali kad su vraćeni na ratište“, kaže Abramović.

Kao predsjednik jednog udruženja izbjeglica, tvrdi da se položaj izbjeglih poboljšava tek posljednjih godina.

„Mi smo velike žrtve, ali u posljednjih deset godina položaj Krajišnika se popravlja – ima nas u institucijama, ima nas i u političkom životu“, kaže.

„Nažalost, još uvijek imamo velike potrebe ovdje – u Beogradu bi trebalo da se izgradi bar 2.000 stanova samo za izbjeglice, ali ipak je bolje nego što je bilo.“

Sve mučnije godišnjice

Za mnoge protjerane Krajišnike bolna je činjenica da je tvrdi desničar Marko Perković Tompson okupio oko pola miliona ljudi na koncertu u Zagrebu.

„Ja to ne opravdavam. Pola miliona da viče ‘Za dom spremni’. Zna se koji je to bio poklič. To je bila NDH. Zašto se vraćate u ustaško vrijeme?“, pita se Krajčinović.

„Pusti to, idemo dalje. Da li si Srbin, Hrvat, musliman – živimo svi zajedno jer smo upućeni jedni na druge, ne možemo jedni bez drugih. To je kao da stavljaš klip u točkove. Ja to ne volim, i gotovo.“

S druge strane, sa režimskih televizija u Srbiji svakodnevno se čuju optužbe da su u Hrvatskoj svi „ustaše“, a ratni zločinci su redovni gosti programa.

Utisak je da godišnjice „Oluje“ vremenom postaju sve zagriženije. Ova, trideseta po redu, mogla bi biti i najmučnija do sada – i za protjerane Krajišnike.