Čola objašnjava zašto je odbio duet sa Cecom

Pjevao je i Kristini, i Jasmini, i Emili, i Ivani, bilo je tu i Mađarica… pjevao je i Titu, jednom ga je, kaže, i poljubio. Iza njega su brojni albumi, od kojih je najsvježiji “Ono malo sreće” objavljen prošle godine, i ko zna koliko dvorana, stadiona, gradova i zaljubljenih djevojaka.

Čola objašnjava kako je odlučio da koketira sa folkom, kako je Josipa Lisac odgovrna za njegov prvi hit, i otkriva zašto je odbio da snimi duet sa Cecom Ražnatović.

Iako ste do 90-ih bili pop pjevač, posljednjih godina u vašim pjesmama ima etno i narodne muzike, što vam mnogi stariji obožavatelji zamjeraju.

“Dosta ljudi voli pop, ali u dužoj karijeri jako je dobro da se događaju promjene. To se može primijetiti i kod svjetskih izvođača, Sting je nedavno bio kod nas i održao koncert renesansne muzike. Bregović je to prvi počeo raditi, pa su ga kritikovali zbog turskog melosa. Mi u genetici imamo bosanski, istočnjački folk, koji pretočimo u pop. Ostavljamo našu prepoznatljivost, ali uticaji se javljaju. Kad uzmem gitaru i počnem svirati, kroz mene prolazi uticaj Italije i Dalmacije, prolazi uticaj Bosne, Makedonije, naslušali smo se različitih zvukova koji utiču na nas. Dugoj karijeri potrebna je promjena. Zato uvijek dobijamo novu publiku”.

Milioni slušaju Čolića, šta sluša Zdravko Čolić?

“Ako je neka ravničarska kafana, to je onda neka tamburaška muzika koju više preferiram od truba, volim stare sevdalinke, starogradske… Odrastao sam na sevdalinkama, kasnije su došli Elvis, gitara i rokenrol”.

Omiljena pjesma?

“Najdraža mi je “Sinoć nisi bila tu”. Na festivalu u Sarajevu 1972. trebalo je da je pjeva Josipa Lisac, ali ona je bila u Kanadi, i tako je počela moja solo karijera. Kasnije sam pjevao Kristini, i Jasmini, i Emili, i Ivani, bilo je tu i Mađarica… Bila je tu, naravno, i jedna Ružica koju sam od milja zvao Ruška i zbog nje bio napet kao puška”.

A vaša najuspješnija?

“Najprodavaniju pjesma je “Druže Tito, mi ti se kunemo”. To je revolucionarna pjesma i pjevao sam je samo na priredbama. Četiri puta sam pjevao Titu i za doček Nove na Brijunima ga poljubio. Bio je harizmatičan i znao je s ljudima. A ko ga nije volio, imao je pasoš i mogao je da ode”.

Kad smo već kod Tita, želite li za „onim“ vremenima?

“Ma nisam ja nikakav jugonostalgičar, samo imam ogromnu nostalgiju za ljudima. Nemam nostalgiju prema državama. Osjećam često nostalgiju za nekim prijateljima koji su mi u životu nešto značili ili znače”.

A kad biste usporedili vrijeme Jugoslavije sa ovim danas?

“Svako vrijeme nosi svoje. Nisam siguran da je ovo dobro vrijeme, jer ima manje dobrih pjesama i manje dobrih produkcija. Kao da je pop muzika došla do jednog kraja pa sada ne zna gdje će. Ide se s jedne strane u odličnu elektroniku, a s druge strane u jednu kombinaciju kao što je hip-hop opcija, s melodijom i sa isprekidanim govorom. Očito je da ljudi melodijski i aranžerski nemaju kud i to je taj problem koji postoji u muzici. Ja sam vezan uz hitove šezdesetih i sedamdesetih. Smatram da su u tom periodu nastale neke od najvećih pop pjesama uopšte, te stasale grupe čiji su opusi i danas na cijeni (Bitlsi i Stonsi). Meni je drago da se ljudi vraćaju u te godine i pronalaze neke stvari koje su im zanimljive. Siguran sam da će ipak svako vrijeme ostaviti nešto za budućnost.

 Za vas su pisali Bregović, Balašević, Dedić, Monteno, Kornelije Kovač, Bajaga. Kako je dolazilo do saradnje sa njima?

“Mislim da je njima bio zanimljiv moj glas i da im je odgovaralo da svoj autorski rad, osim u vlastitoj izvedbi, prezentuju i u tuđoj. U toj želji da se iskušaju u saradnji sa drugima valjda sam ja bio među prvima kojima bi vrijedilo dati pjesmu zato što sam u to vrijeme imao velike tiraže. To im je bilo primamljivo jer su znali da će uz pjevača u kojeg vjeruju njihova pjesma biti predstavljena na najbolji način. Mislim da su postojala dva razloga za to, umjetnički i komercijalni, jer se od prvih pjesama koje su se dobro prodavale vidjelo da ja imam širu publiku i da postižem dobre tiraže. Zato je dosta kompozitora željelo da pjevam njihove pjesme, a ja sam se posvetio pjesmama onih čije su mi pjesme više stilski odgovarale, a to su Goran Bregović, Kemal Monteno i Kornelije Kovač”.

Zbog čega ste počeli i sami da pišete pjesme?

“Krivac je Goran Bregović. Mi smo zajedno, negdje krajem osamdesetih, radili neki film gdje sam mu ja ustvari pomagao, a potom smo radili i moju ploču “Kad bi moja bila”. Ja sam mu potom donio neke materijale od kojih je on uzeo najbolje i nastalo je osam pjesama koje smo zajedno potpisali, a među njima su “Jasmina”, “Kad bi moja bila”, “Čini mi se grmi”. Mislim da je dobro da pjevač bude i autor nekih svojih pjesama jer se na taj način publici možeš predstaviti i na jedan drugačiji način. Jako se malo zna za moju prvu pjesmu “Sinoć nisi bila tu”, jer mene kao pjevača obično pamte od “Gori vatra”.

Je li istina da su vam nudili duet sa Cecom i da su vam za to nudili pola miliona maraka?

“Jedan moj prijatelj, koji se valjda znao s Arkanom, pitao me za tu mogućnost, ali sam mu rekao da ne snimam duete i to je tako završilo. Taj prijatelj je Sarajlija kojeg je Arkan pitao za tu mogućnost, ali ja sam istog trenutka rekao da to ne radim. Nije više bilo ni pitanja ni potpitanja, valjda su me poštivali pa me više nikada nisu to pitali. Nikakav novac se nije ni spominjao ni nudio, samo jedno pitanje mi je postavljeno, ništa više”.

Je li se ikada dogodilo da vam je lik prišao na cesti i da ste mu rekli “produži dalje”?

“Nije, nisam takav čovjek, uvijek nađem neki način. Moj odgoj i karakter mi ne dozvoljavaju da tako postupim. Osim toga, volim ljude, iako nekad zna biti teško pa radije pobjegnem, sakrijem se, pređem na drugu stranu ulice, nego da moram reći nešto ružno. Nađem jednostavno zaobilazni put, takve sam prirode, ne volim vrijeđati ljude i biti drzak prema onima koji to ne zaslužuju”.